travanj 2008

Crtica

Reforma ispita zrelosti na našim gimnazijama i realnim gimnazijama.

Zemaljska vlada, odio za bogoštovlje i nastavu, izdala je nove propise za ispite zrelosti u gimnazijama i realnim gimnazijama, koji staju odmah na snagu, pa će se po tom već u ljetnom roku ove školske godine ispit zrelosti u svim našim gimnazijama i realnim gimnazijama polagati po ovim novim propisima.
Ispit zrelosti udešen je kao posve jedinstven ispit za sve kandidate bez razlike: za javne učenike privatnike i eksterniste. Svaki eksternist, t.j. kandidat,, koji nije redovno svršio svih osam razreda srednje škole kao javni ili privatni učenik, ima najprije posebnim predispitima dokazati svoju kvalifikaciju za polaganje ispita zrelosti, gdje se onda s njim jednako postupa kao sa abiturijentima, t.j. uglavljuje se obćena duševna zrelost, a pri tom nije odlučno neznanje pojedinosti.
Za ispit zrelosti tri su roka: ljetni, jesenski i zimski za one kandidate, koji su u prošlom ili jesenskom roku odbijeni, jer ponovnog ispita nakon dva mjeseca po novim propisima nema.
Nepovoljan uspjeh pismenih ispita nije zaprijekom za nastavak ispita zrelosti.
Predmeti su ustmenoga ispita u gimnazijama: a)hrvatski, b)latinski ili grčki, c) povijest ili zemljopis, d) matematika
Predmeti su ustmenoga ispita u realnim gimnazijama: a)latinski, odnosno francuski ili mađarski, b) povijest i zemljopis, c) matematika, d) fizika.
Na ispitima ne valja poglavito paziti na pojedinosti u znanju kandidatovu nego samo na postignuto opće obrazovanje, na duševnu snagu za shvaćanje i razumjevanje i na onu formalnu duševnu dotjeranost, koja je prvi put uvjet za znanstvene studije na visokim školama. U predmetima, koji kandidata najlakše zavode na čisto mehaničko i zato neumjesno pripravljanje, treba ispit udesiti više kao slobodan kolokvij (razgovor).
Zaključak o zrelosti stvara se ili jednoglasno ili s većinom glasova. Kandidat se može proglasiti zrelim, ako i nije u jednom predmetu podpuno odgovorio zahtjevima.
Ako kandidat nije proglašen zrelim, treba jednostavnom večinom glasova uglaviti, pušta li se ponovno na ispit zrelosti iza pol godine ili nakon godinu dana. Ispit se zrelosti može ponoviti samo dva puta.
Dopušta se polaganje ispita u kr. Donjogradskoj gimnaziji, odnosno u kralj. Realnoj gimnaziji u Zagrebu, i kandidatkinjama, koje su s uspjehom svršile najviši razred ženskoga liceja u Zagrebu, ili koje gimnazije ili realne gimnazije u austro-ugarskoj monarhiji.
Za ovakove kandidatkinje vrijede sve ustanove za eksterniste.
Ustmeni ispit zrelosti javan je ispitu toliko, što smiju biti nazočni svi kandidati, zatim njihovi roditelji i skrbnici, a predsjednik može to dopustiti i drugim odličnim licima, koja se zanimaju za školu.

Tako je posao „Hrvat“ broj 17., dne 5. travnja 1908. (GmVtc – priredila Dubravka Sabolić)

Viesti s bliza i daleka.

Naša građevna uprava. Potraje li dalje kao do sada, obesmrtiti će se hrvatska građevna uprava. Pomislite samo: nešto preko dva kilometra ceste od suhopoljskog kolodvora do Borove gradi naša građevna uprava godinu i pol dana i kako se zahuktala sa poslom, mal te ne će biti gotova sa tom cestom još za godinu dana. Prije su se tužili na južnu željeznicu, jer da im ne doprema potrebni kamen, sad pak taj kamen već otkad leži na kolodvoru suhopoljskom i mi bi voljeli znati, ko je sad kriv, što se ne vozi kamen na cestu i ne nastavlja posao, i ko će snositi nepotrebne troškove, nastale tim odugovlačenjem oko uzdržavanja i popravljanja putnog nasipa? Put od Suhopolja do Borove nije potreban samo selu Borovi, već i velikom djelu Podravine, te narod čeka na izgradnju njegovu, kao gladan koricu kruha, a naša građevna uprava i ne miče se kao da već i to nije dosta velika sprdnja, što se put od nešto preko dva kilometra gradi godinu i pol dana!

Tako je pisao „Hrvat“ broj 17., dne 5. travnja 1908. (GmVtc – priredila Dubravka Sabolić)

Izložba grupe likovnih umjetnika

Otvorenje izložbe grupe likovnih umjetnika značajan je kulturni događaj u našem gradu. Deset imena, od kojih nam je dobar dio poznat iz ranijih izlaganja, predstavljaju izvjesnu povezanost,unatoč raznim slikarskim smjerovima – već izgrađenim ili tek u povoju – koje zastupaju pojedini umjetnici. Na čelu s profesorom Stjepanom Trickom devet njegovih učenika – što bi se već moglo nazvati izvjesnom školom – izložilo je svoje radove u dvorani Sindikalnog vijeća, dekoriranoj i uređenoj za tu manifestaciju.

Na otvorenju, 16. travnja, izlagače i uzvanike pozdravio je kratkim govorom Stjepan Reder, predsjednik savjeta za prosvjetu NOO-e, nakon čega se prešlo na razgledanje izloženih raedova. Pred očima posjetilaca nizali su se radovi u raznim tehnikama, šaroliki u svojim motivima, načinu izražavanja i prenošenju umjetnikovog osječaja na platno i papir. A bilo je tu i nečeg novog, do sada možda manje poznatog i iznenađujućeg u našem gradu…

Počasno mjesto na izložbi zauzimaju radovi profesora Stjepana Tricka, koji je, kako svjedoći ova izložba, svojim dugogodišnjim radom odgojio nekoliko generacija umjetnika. Njegov autoportret iz mlađih dana, pored još nekoliko vrijednih ostvarenja, podsjeća na sav taj uloženi trud i postignute uspjehe, ne samo u pogledu njegovih učenika, današnjih izlagača, nego i onih mnogih drugih, koji zahvaljujući stečenom odgoju danas znaju cijeniti i shvaćati umjetnost.

Vrijedno je osvrnuti se na nekoliko radova, koji se posebno ističu nad ostalim eksponentima. „Mali grad“, interzija Ivana Seitsa, mogla bi se nazvati portretom Virovitice. Nekoliko najmarkantnijih objekata našeg grada, donešenih s ukusom modernog vremena, dekorativno i markantno, privlače gledaoca da se zadrži duže nego pred ostalim eksponatima. A prva od tri „Kavane“ Teodora Tricka, koji kao i njegov brat Nikola naslijeđuje umjetnički talent svog oca, djeluje neobično živo, neposredno, upravo onako, kako je umjetnik osjetio momenat i motiv, koji je prenio na platno. Zatim nježni akvareli Vuka Seitsa, koji odišu ljubavi prema prirodi i svemu ljepome, lirska traženja Vlade Pavokovića, kroz koja često izbijaju pesimizam uz snažne socijalne momente („Suša“, „Gradnja ceste“). Sječanja Branka Romaja na motive iz Makedonije, studije Branke Marčeta, akvareli Ljiljane Ostojić, sve to privlači posjetioca da se na izložbi zadrži duže nego što je predvidio.

No ono posebno, za naš grad možda manje poznato i iznenađujuće, predstavlja Tomislav Boršo. Slikar apstraktnoga prvi puta je izložio javnoj ocjeni svoja platna i grafike, što kod posjetioca izaziva naročiti interes i najraznolikije komentare.

Apstraktno slikarstvo na prvi pogled čini se možda neshvatljivo, pa čak i besmisleno. Bez određenih likova, na izgled čak i bez motiva, samo kombinacijom boja i oblika, koji se ne daju ni sa čime uporediti, zapanjuje gledaoca i često puta ga ostavlja zbunjenim. No kao što ni muzika ne predstavlja nikakav artikulirani zvuk, kojim se čovjek služi u svom govoru, kao što je i ona zapravo nešto apstraktno, a ipak godi ljudskom uhu, tako isto i apstraktno slikarstvo godi oku i prenosi putem njega potreban ugođaj i osječaje na promatrača. Dvjema platnima, koje on naziva jednostavno slikama, Tomislav Boršo uspio je da donese nešto uistinu vrijedno. Muzika, koja teče s platna u valovima boja, bio bi najbolji naziv za ta dva djela. Jedno od njih nježno, u blagim tonovima, kao divan san, čijeg se sadržaja nikako ne možemo sjetiti, ali ga i dalje osjećamo kao nešto naročito ugodno, drugo snažno, dinamično.

Posjet publike ovoj likovnoj izložbi vrlo je brojan. Đaci iz škola u grupama, građani, građanke, vojnici… To je najbolje svjedočanstvo o interesu za umjetnost, koji vlada u našem gradu, kao i za uspjeh ovog značajnog kulturnog događaja.

Milan Nikolić

Tako je pisao „Virovitički list“ broj 221, 1. V. 1958. (GmVtc – priredila Dubravka Sabolić)