ožujak 2008

Crtica

Izložba u – Virovitici

Naša zemljišna zajednica dosta je bogata, ali za narodno gospodarstvo ne čini upravo ništa. Ona imade i dosta zemljišta, ali ono ili je iznajmljeno drugima, ili leži kao pašnjak bez ikakvog reda i koristi. A baš ta zajednica morala bi poduzimati sve, kako da naše narodno gospodarstvo podigne i unapredi. Zato bi morala i pojedinim gospodarom pomoći pružati, ali ona neće ništa. Evo ima i ložnjak, ali ne zato da može iz njeg vinogradar dobiti valjanih ciepova, već da ona svake godine proda nekoliko hekta vina. A zar nam nebi mnogo više koristi donjelo da naši vinogradari dobe iz njega svoje potrebne ciepove. Zajednica nebi smjela gledati na „kšeft“ već na korist naroda i našega ratara.
I naša mliekarska udruga morala bi biti pod okriljem zemljišne zajednice, da može svoje proizvode što više i unosnije izrađivati , jer je loše od mala hasna.
Prvi korak na bolje bio bi, da zemljišna zajednica upriliči na jesen liepu malu izložbu povrća, grožđa, peradi i stoke, te da marljive gospodare nadari bilo novcem bilo diplomom priznanja. Takove su mjesne izložbe gdje su gođ bile dospjele liepe uspjehe, jer su bile ratarom na poticaj, da se što više iskažu, a po tom i rade na gospodarskom polju što uzornije.
To nebi zemljišnu zajednicu bog zna što stajalo, pa bi i vis. Vlada, koju svoticu doprinjela – ali bi se našem narodu time mnogo pomoglo. U nas vlada veliki nehaj, te bi bilo vrlo nužno, da se na ovakav naćin narod potiće na rad.
Naše mjesto nije industrijsko, nije obrtničko već najviše ratarsko, podignemo li ratarstvo unapredili smo interese nas sviju.
Sve bi se to dalo i moralo učiniti, samo u nas fali jedno, a to je dobra volja za napredak. Pokažimo da i toga u nas ima.

Rieč imade predsjednik zemljišne zajednice g. Ante Vargić.

Ekonom.

Tako je pisao „Virovitričan“ broj 12. dne 25. ožujka 1908. (GmVtc – izabrala D. Sabolić)

Gospodarsko-kulturna izložba u Virovitici,

Koja bi se imala održati između 25-31 kolovoza ove godine u cijeloj zgradi kr. real. Gimnazije, imala bi postati najveći događaj za Viroviticu. S razloga, jer bi ona prema postojećem planu imala biti doista još nešto neviđenoga u Virovitici, i s razloga, što bi ona donijela veliku korist gradu i okolici, korist financijalnu i moralnu.
Moralnu korist, što bi ona probudila plemenito samopouzdanje naših građana, u prvom redu seljaka, jer bi se na njoj jasno vidjelo što možemo i vrijedimo. A mi možemo i vrijedimo mnogo, i po dobrima koja stvaramo, i po radu kojega izvodimo. To se ali sve ne zapaža, tako dugo, dok svaki radi za sebe, tako dugo dok nismo udruženi. Izložba je prvo udruženje kojoj svi doprinašaju t.j. svi najvrijedniji, izložba je slika nas sviju. Što će više pomagača i izlagača izložba imati, time će i više uspjeti, i dokazati nam da mi mnogo možemo. A mi ćemo biti sigurni, da mnogo možemo, mi ćemo se doista i za mnoge stvari odlučivati. Tako dugo, dok u to ne vjerujemo, mi smo malodušni, ne vjerujemo u uspjeh ma bilo kakovoga javnoga pothvata, i zato mirujemo. Uspije li izložba podići u nama vjeru u nas same, ona će već time učiniti mnogo, odnosno najviše što ona uopće učiniti može.
Ako će izložba pružiti ovu moralnu korist, skorom je nepotrebno i suvišno isticati materijalne koristi jedne ovakove izložbe. A i odveć su očigledne koristi izložbe. Gotovo svaki izlagač nalazi svoj račun. Jedan da se istakne, drugi da bude nagrađen, treći, da mu se prizna njegov trud i rad, a četvrti – što proda ono što je izložio. Izložbom se diže promet strancima, koji će sasma nečujno i neopazice ostaviti u gradu desetke hiljada dinarski jedinica. Priređivači i grad dolaze pogotovo na svoj račun. A poljoprivreda i obrt? Kolika će tek njihova dobit biti?
Ali izložbu prirediti nije laka stvar. K tome još veliku i lijepu izložbu. Treba tu napornoga rada i mnogo saradnika. Saradnika, koji će se uočivši velike koristi jedne izložbe – koja nam imade osvjetlati lice ne samo u okolici, već i pred strancima iz druge države – odano i vjerno dati na posao i početi već sada surađivati. Ne radi se ovdje toliko o gubitku vremena, koliko o dobroj volji.
Apeliramo na naše čitatelje i građane, neka se ne ustežu od posla oko priređivanja izložbe. Izložba nam svima dobro nosi, moramo je dakle svi i pomoći.

Mi ćemo redovito donašati našim cj. Čitateljima informacije, kako teku poslovi oko izložbe, što se radi i što se sve hoće uraditi.

Tako je pisao „Virovitički hrvatski glasnik“ broj 13. dne 25. ožujka 1928. (GmVtc – izabrala D. Sabolić)

Pomoć gladnima.

U našem političkom životu Jasno se opažaju dvije vrsti političara. Jedni, koji misle o faktičkom stanju, te na temelju toga faktičkog stanja izvađaju nužne zaključke, da od njih izvuku kapital za stvaranje ideje odnosno parole za dalje vođenje politike. To su jedni, a drugi su oni koji te ideje i parole dugačkim rukama grabe i bez ikakve grižnje savjesti exploatišu u svoju ličnu i stranačku korist. Primjeri: sporazum, široke samouprave, revizija ustava, koncentracija i t.d. Poznati su ljudi, koji su te ideje istakli, ali im nikad nije dana mogućnost, da ih oni sami i provađaju, nego su to činili drugi naravski naopako, jer ne mogu oni, koji kopiraju tuđe misli, da se s njima toliko srode, da bi ih sami mogli u pojedinostima razčlaniti u one stvarne elemente, koji su uzrokovali unutarnje psihološko stvaranje te ideje, a koji su kod provađanja u djelo vrlo potrebni. Zato naša država boluje od bolesnih ambicija pojedinaca, a ne radi pomanjkanja sposobnih.
I opet se pojavila ideja: pomoć gladnima. Nikla je u narodu i bila iskazana kroz njegove predstavnike, a zgrabljena od ljudi bolesne ambicije, dovedena je ta ideja na nivou kupovanja i zarobljivanja duša. Ta ideja nikla je u narodu, a nikao je odmah i način provedbe, jer naš narod nije kazao panem et circenses – kruha i igara, nego „dajte nam prilike da zaradimo kruh svagdašnji“. Naš narod je ponosan, a da bi se snizio na ravninu rimske mase, koja se bjesomučno derala Panem et circenses. Naš ponosni narod ima dokaza tome u jednom dugačkom nizu povjesnih događaja. Nikad se nije dao slomiti. Ni turski kolac, ni mač, ni glad, ni batine. To valja, da se zapamti.
Braćo i prijatelji! 150 miliona se dijeli. Jednostavno dijeli. U našoj državi gdje se neprestano govori o korupciji, gdje gotovo svaki treći čovjek na položaju ima za sobom po neku stvar. Lahko je dijeliti, kad se ima šta. A čije je to, što se dijeli? Dajte, vi gospodo, da se zida drum, pa da vidimo, tko će se javiti za državnu pomoć t.j. da tuca kamen. Dajte, da se radi, pa će, tko je potreban, zaraditi. Narod gladan posla, zarade, jer kad toga ima nije gladan. Da, ali ima mnogo, koji su gladni milijuna. Ima ih, ima, a na drumovima ne mogu i ne će da ih zarade.

Neka im je u spomenar! F.R.J.

Tako je pisao „Virovitički hrvatski glasnik“ broj 13. dne 25. ožujka 1928. (GmVtc – izabrala D. Sabolić)