SIMBOLIČKI ČITATELJ

Kad vidim nekoga kako čita, u mome se umu stvara čudna metonimija u kojoj knjiga i ozračje u kojemu se čita utječu na čitateljevu osobnost. Čini se prikladnim da je Aleksandar Veliki, koji u pučkoj mašti dijeli mitski krajobraz Homerovih junaka, uvijek nosio sa sobom primjerak ILIJADE i ODISEJE. Volio bih znati koju je knjigu Hamlet držao u ruci kad je Polonijevo pitanje - "Što čitate, moj gospodaru"? odbio odgovorom: "Riječi, riječi, riječi". Taj neuhvatljiv naslov mogao bi mi reći nešto više o prinčevu tmurnom liku. Svećenik koji je spasio TIRANT LO BLANCA, Joana Martorella, iz lomače na koju su on i brijač poslali Don Quijotevu zaludujuću knjižnicu, spasio je za buduće naraštaje jedan izvanredan viteški roman. Znajući točno koju je knjigu Don Quijote čitao, možemo donekle razumjeti svijet koji je fascinirao viteza tužna lika čitajući je i mi sami možemo postati na trenutak, Don Quijote.

Ponekad je postupak obrnut, pa poznavanje čitatelja utječe na našu ocjenu o knjizi: "Znao sam ga čitati pod svjetlom voštanice, ili na mjesečini uz pomoć golemog povećala", rekao je Adolf Hitler za pisca pustolovnih priča, Karla Maya, osudujući time autora takvih romana o Divljem Zapadu kao što je BLAGO SREBRENOG JEZERA. Slična sudbina zadesila je i Richarda Wagnera, čiju glazbu nisu godinama javno izvodili u Izraelu jer ju je Hitler hvalio.

Prvih mjeseci fatve protiv Salmana Rushdijea, kada je javnost saznala da se nekom autoru prijeti smrću zato što je napisao roman, američki televizijski izvjestitelj John Innes držao je primjerak SOTONSKIH STIHOVA na svom pultu kad god je davao komentare o bilo kojoj temi. On nije spominjo tu knjigu ni Rushdijea, ni Ajatolaha, ali prisutnost toga romana pokraj njegova lakta, označavala je solidarnost jednog čitateljasasudbinom knjige i njezinaautora.

Iz knjige: POVIJEST ČITANJA, Alberto Manguel, s engleskog preveo Živan Filippi, Prometej, Zagreb, 2001.