Preuzeće posla.

       Čast mi je ovim putem objaviti p. n. slavnom obćinstvu trga Virovitice, da sam preuzeo brijački posao od g. Josipa Berdausa, te ću taj posao voditi na istom mjestu pod mojim imenom. Nadam se, da će p. n. cijenjene mušterije i nadalje služiti se dati u preuzetoj po meni brijačnici, te me time kao domaćega sina podupirati, a ja obečajem, da ću zdušnovršiti svoju dužnost, te nastojati svakoj p. n. cijenjenoj mušteriji udovoljiti.
Mijo Dobrožanski, brijač.

Tako je pisao "Virovitički zavičaj" broj 3. dne 10. veljače 1906. (GmVt - D.S.)



Kao Raci…

       Akoprem živimo u XX. vieku, u vieku napredka, mi idemo svaki dan natrag, kao da smo u šestom dielu svieta, a ne u starodrevnom glavnom gradu županije virovitičke.

       I najnovija urbarijalna skupština uvjerila nas o tom, da se nesmijemo ubrajati među napredne ljude, već među skranje natražnjake, koji neimadu smisla za ništa.

       Na dnevnom je redu bio predlog da se podigne urbarska bukana. Pišući mi prošli naš uvodni članak, bili smo više no sigurni, da će ratari jednodušno zaključiti ustrojenje. A kad tamo, oni to netrbaju - njima i onako dobro ide.

       Danomice čujemo, kako se naš ratar tuži, da mu je zlo, da plača velike daće i drugo. Ali kraj toga se ne miće napried, da si i dohotke poveća, već ćeka u nadi da će mu pećeni vrebci sami u usta doljetat. Takvi ljudi, ne samo da sebi smetaju, već preće napredak ozbiljnim, za svoj obstanak zauzetim ratarom.

       Na spomenutoj skupštini najviše su rogoborili oni, koji nikakve marve ne posjeduju, neimajući ni toliko ćuvstva, da svojih sumješćana da im puste po volji, neka si pomognu. Ne, oni misle mudro: "Kad nemogu ja crpiti koristi ravno valaj nečeš ni ti", tako je u nas daleko doveo egoisqam.

       Naprednim našim ratarom nepriostaje ino, nego da se što više skupe oko domaće "Mliekarske udruge" te tu poduzmu, što im je kao urbarijalcem uzkraćeno. A doći će naskoro vrieme, kada će se mnogi natražnjak kajati, za svoju nepromišljenost - ali biti će kasno.

       Nad obzorjem našega mjesta lebde tmasti oblaci međusobne nesnosljivosti. Trebao bi doći jaki vjetar te pročistiti zrak. Dao Bog da se to što prije sbude.

      Obširno izvješće o ovoj zanimivoj skupštini donjeti ćemo u sčliedećem broju.
Tako je pisao "Virovitičan" broj 9. dne 22. veljače 1903. (GmVt - D.S.)



Viesti s bliza i daleka.

       Proširenje telefonske mreže u Županiji. Na živo zauzimanje velikog župana, da se telefonska mreža u županiji što više proširi, zapodjenute su na nadležnom mjestu rasprave, da se kod poštanskih ureda u Feričancima i Orahovici uvede okolišna telefonska centrala s priključkom na osiečku gradsku telefonsku mrežu, a kod poštanskih ureda u Cabuni, Suhopolju i Slatini uvedu također okolišne telefonske centrale s priključkom na virovitičku gradsku telefonsku mrežu, koja je netom otvorena. Za tim da se ove obje gradske mreže Osiek i Virovitica spoje posebnim interurbarnim strujnim krugom radi lakšeg i bržeg prometa.

       Nasanjkali podmitljivog fiškala. Ranim jutrom sastalo se pred vratima nekoga odvjetnika sedam seljaka iz raznih krajeva naše domovine. No jer su gospodin fiškal dostajali još spavati, to su seljaci čekali, te se razgovarali o svojim poslovima i op svojim neprilikama. Jedan je od njih pod pazuhom držao purana, dok drugi nisu imali ništa, što bi gospodinu odvjetniku donijeli na dar. Zato se ovi preplaše, da ne ćebiti milostivo primljeni. Nu svemu zlu ima lijeka, pa se tako i tu izmudriše, što će učiniti. Čim je odvjetnik ustao, dođe prvi seljak u kancelariju i donese purana. Odvjetnik ne mogavši pridržati purana u kancelariji, reče seljaku, neka ga odnese u kuhinju kuharici. Za ovim seljakom dođe u pisarnu i drugi, pak i taj donese purana, a odvjetnik i njemu reče, da ga odnese u kuhinju. Dođe i treći, i taj donese purana, pa i njemu reče isto odvjenik. I tako svih sedam redom. Odvjetnik se veselio da je danas dobio sedam purana i da će pri objedu jesti dobru puretinu. Ali se začudi, kad kod objeda opazi, da nema puretine na na stolu. Upita ženu, zašto nije dala ispeći purana, kad ih je danas dobio sedam, a hraniti ih i tako nije vrijedno. Prvi seljak nije naime predao purana kuharici, nego drugomu seljaku, a ovaj trećemu, treći četvrtomu, i tako redom, napokon ni sedmi seljak nije predao purana kuharici, već ga je odnio sa sobom, jer po svoj prilici nije bio zadovoljan s razgovorom pred odvjetnikom. I tako taj odvjetnik mjesto sedam nije dobio nijednoga purana.


Poklade

       Zdrava šala okrijepljuje svakoga jer se obično svršava sa veselim smijehomi zadovoljstvom. U tu svrhu je određen jedan dan u godini, kada se dozvoljava malo više slobode onima koji žele da na svopj način mogu razveseliti svoje bližnje. To su poklasde, naročito pokladni utorak. Na priredbama o pokladama dolaze mnogi maskirani, nekad ljepše, nekad jednostavnije, da se tako preobražen može slobodnije kretati u društvu drugih. Na pokladni pako utorak obilaze maske ( po virovitički maškare ili fašanki) ulicama, odlaze od jednih do drugih svojih znanac, sve askirano, da se ne zna tko je, dapače da se nezna da li je muško ili žensko. Nemaskirani sakupljaju se na trgu i po ulicama, da promatraju šale i maske.

       To je posve nedužna šala, dok se kreće u pristojnoj formi i dok se maske i gledaoci pristojno vladaju.

       I u Virovitici je taj običaj uvriježen, samo je jedno dobro, da se od god. do god. opaža sve manje maski, a sve više gledaoca. Naročito se ne vladaju lijepo, originalne maske, već obično mede sa svojim vodićima i koja beznačajna maska.

       Tako se dešava, da pun trg i ulice čekaju nešto, što obično ne dolazi, pa se konačno razilaze, da se onda mogu zaostale maske podkrijepljene "noamom" u sumračje vraćati kućama.

       Prošla su vremena, kada su i bolji ljudi sakupili pojedine značajne grupe, koje su činile ugodan utisak na gledaoce. danas nema za to ni volje no novaca. Život je danas ozbiljan, pazi se na svaki i najmanji izdatak. Kuhana kokoš i pokladnjaci (krofli) ipak se nalaze skoro u svakoj boljoj kući, bila ona i seljačka na stolu toga dana.
Pokladne šale izčezavaju, nastala su ozbiljna vremena.

Tako je pisao "Hrvatski tjednik" broj 5. dne 3. veljače 1940. (GmVt - D.S.)