CRTICE IZ POVIJESTI KAZALIŠTA VIROVITICA

       Na početku svoga mandata Zlatko Petrović je kazao kako mu je cilj u kazalište privući novu publiku, napuniti dvoranu, ali istodobno sačuvati kvalitetu predstava, bez podilaženja publici. Osobit zadatak bio mu je da kod najmlađih stvori naviku dolaska u kazalište. U Kazalištu je tada bio zaposlen samo jedan tehnički radnik, pa je u tome programu svoje mjesto našao i zadatak da se to promijeni jer je bio stava da je virovitički glumački ansambl talentiran i treba ga osloboditi svih tehničkih poslova, da bi pokazao svoju pravu vrijednost. Petrović će pokrenuti predstave i događanja na «maloj sceni», a na kraju sezone, u akciji pod motom «U kazalište bez ulaznica», omogućiti svim građanima da besplatno pogledaju sve predstave izvedene te sezone. U naumu da vrati publiku Petrović je donekle uspio, kao i u stvaranju navike najmlađe publike da dolazi u Kazalište, ali onaj posljednji zadatak, koji si je još tamo 1948. godine zadao i prvi redatelj Vlado Antoš, ostvario je tek njegov nasljednik Miran Hajoš. Rukovodeće mjesto on je preuzeo 1. veljače 1993. godine i u više od desetljeća virovitičku kazališnu kuću učinio, kako voli reći, «najboljim izvoznim proizvodom ne samo Virovitice, nego i Virovitičko-podravske županije». Već u prvim izjavama najavio je «novo viđenje kazališta koje će i publika osjetiti». Malo po malo i više gotovo i nije bilo (i danas nema) hrvatskog kazališnog festivala bez Kazališta Virovitica, igra se puno i posvuda, rade koprodukcijske predstave sa zagrebačkim, varaždinskim, pulskim, pa čak i Hrvatskim kazalištem iz mađarskog grada Pečuha, stižu nagrade. No, najvažnije od svega – glumci su konačno samo glumci, a o tehnici, sceni, kostimima… brine tehničko osoblje kazališta.

«Kada netko pita kada je ovo kazalište prešlo iz svojevrsnog poluprofesionalnog u profesionalni status teško nalazim odgovor. Teško bih odredio i vrijeme u kojemu su profesionalizirane gotovo sve funkcije u kazalištu, svi poslovi. Teško da se može reći «to je bilo tada i tada». To je proces. On traje gotovo od samoga osnutka a intenzivira se sve više unazad dvadesetak godina (…) Bez kvalitetne tehničke potpore više se ne mogu raditi predstave. Nekada se to moglo, ali danas više ne (…) No, nikako ne smijemo smetnuti s uma da, da nije tada bilo tako, ne bi danas moglo biti ovako kako je. Građeno je to od samoga početka, od 1945. godine, uz uspone i padove, kroz generacije koje su se smjenjivale na pozornici i maštale o ovome što je ova generacija dočekala», s puno poštovanja prema prethodnicima analizirao je u jednom razgovoru današnju situaciju Hajoš. On je jedan od onih koji je u Kazalište stigao preko pozornice: u sedmom razredu igrao je prvu «ozbiljnu» ulogu – dijelio je darove kao Djed Mraz! U «Sinovcu», u sezoni 1979./80. prvi je puta igrao kao član glumačkog ansambla, a bio je i član Omladinske scene. Ipak, Kazalištu Virovitica najviše je dao kao ravnatelj za što je 2004. godine, na svečanosti povodom 770. obljetnice prvog pisanog spomena imena Virovitice, dobio Zahvalnicu Grada Virovitica za izniman doprinos u kulturnom djelovanju, a odlikovan je i Redom hrvatskog pletera. Prije nekoliko mjeseci u medijima je svrstan i među najuspješnije menadžere u hrvatskom kazališnom svijetu u ovome trenutku.