Više nego uspjeh

       Govoriti o nečemu kad je nama to nešto blisko i kad to nešto ulazi u cvatuću fazu svoga bivstvovanja, vrlo je teško, a da se pri tom ne utopimo u hvalospjevima, koji su obično prazni i samo hvalospjevi. Izostaviti ću zaslužene hvale i skromnim riječima osvrnuti se na neumoran rad oko postavljenja drame Miroslava Feldmana na scenu gradskog narodnog kazališta Virovitice u ovoj jubilarnoj desetoj sezoni.

       Dramu U pozadini" pisala je napaćena ruka balkanske vjetrometine, koja je bolesno lažnom patriotizmu, te niz drugih ljudskih slabosti, koje su pratile društvo u vrijeme I. svjetskog rata, a to sve pod praznom firmom "za više interese…", suprotstavila istinski humanizam.

       Vjerujući u čovjeka, autor polaže sve nade u pokoljenja, koja će naići, i svoja lica oživljava ne samo za pozornicu, već ih upućuje preko rampe, kako bi u nama pobudili revolt protiv najnehumanijeg obračunavanja među ljudima oružjem u ruci. I izlazeći iz kazališta mi osjećamo kako bi nam laknulo, kad bi se čovječanstvo nekim vještim kirurškim zahvatom riješilo rak-rane rata.

       po svim tim, a i onim dramskog karaktera, kvalitetama, ovo je djelo doživjelo zavidan uspjeh na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i postavilo se u red najboljih ostvarenja naše prijeratne dramaturgije. Njegovim postavljanjem na scenu u ovoj slavljeničkoj godini, Gradsko kazalište se najidealnije odužilo svojoj publici i autoru, koji je nikao baš iz te sredine, i narodnoj vlasti komune, koja je s puno povjerenja naroda stavila na raspolaganje sredstva za adaptaciju zgrade, koja se sada zaista može nazvati hramom kulture jedne sredine.

       Kao redatelj ovog komada predstavio nam se Ing. Đuro Puhovski, ne po prvi put kao vrstan režiser, pod čijim će vodstvom ansambl moći mnogo naučiti. On je znao skladno realizirati djelo na zadovoljstvo publike.
Uloge su tumačili: Jozu Gorana, situiranog odvjetnika sa uvedenom kancelarijom u nekom provincijskom gradu, dao nam je Vladimir Grigić, sa izvjesnom dozom patetike, no ipak vrlo dopadljivo i korektno od prvog časa pa sve do rušenja sa stepenica u posljednjem prizoru.

       Njegovu ženu Veru tumačila je Branka Gregorić, koja i ovim nastupom dokazuje širinu svog glumačkog talenta. Njena Vera je patnica sa bujnim psihičkim životom, koji tek na mahove provaljuje iz nje i to pred čovjekom koji je možda jedini razumije. Plačem ispaćene duše pred liječnikom u drugom činu, Gregorićeva je svojom kreacijom dovela do vrhunca i potakla mnogog gledaoca da osjeti svaku suzu, svaki bol njena grča.

       Na istu razinu kvalitete svakako se treba staviti uloga liječnika, kojeg je Stjepan Reder ukrasiop sa mnogo vjernih detalja, da nam je lik liječnika ostao duboko u sjećanju, kao skladan produkt umjetničke realizacije. Đurđevićeva posjednika mlina, tumačio je Tomislav Terzić. On je u svojoj ulozi djelovao tako snažno, da smo ga gotovo fizički osjetili, kao i spoznaju, koliko vrijede njegovi novci. Zatim i Ambrošić licitator u Goranovom uredu, kojeg nam je Dragutin Vrbenski pružio sa toliko topline i istine, da se glredaocu smilio bijedni činovničić, koji je nekada imao iluzija i htijenja, od kojih su sada još ostale samo dvije riječi i želja, da se sve utopi u čaši alkohola.

       Đurđica Šuprna donijela je majoricu Beregi na ugodno iznenađujući način. Ujednačenom igrom kazivala je svakim pokretom da je lik dobro usvojila i interpretirala. Mislim da je to jedan od njenih najbolje tumačenih uloga.

       Među manje uspjele realizacije svakako spadaju Vesna Marušić kao Eugenija i Bahtijarevićeva kao Pribanića, njen ljubavnik. Marušićeva je lik Eugenije formalno naturivala publici sa onom preupadljivom međuigrom i nelogičnim reagiranjem na igru koja je u toku. međuigra je poželjna i redatelj Puhovski već nam je dokazao, da zna kad i koliko se smije dozirati, no ovog puta je akter ostavio suviše svježe otiske prstiju, kojima je bio modeliran….Dalje pak ne smijemo si dopustiti izvjesnu mimičnu reakciju, ako je po intenzitetu i kvaliteti ne možemo izvući do vrhunca i kraja, jer takvo reagiranje je nedorečeno i sirovo. Iako taj prvi nastup Marušićeve nije uspio uspostaviti dodir sa publikom, iako je uloga manje uspjela, ne može se reći da ona nije pokazala da je dobar glumački materijal. Jedino se radom i samo radom postizava uspjeh, a latinac uzalud ne kaže: "trnovit je put do zvijezda". Mnogo bi se još toga moglo reći pohvalnog i o ostalim izvođačima, kao na primjer Dragutinu Švedlu kao kotarskom predstojniku, Adeli Horvat, tihoj i patničkoj duši u ulozi Klare, služavke kod Goranovih, no prostorom sam skučen, pa tako mogu jedino čestitati svim pojedincima, koji su pridonijeli da smo mogli zaista doživjeti ovu predstavu.

       Izvedba u cjelini zaslužuje da se o njoj govori. Napomenuo sam već mnogo superlativa, i da se kaže, da je davno izašla iz amaterskih okvira i da se može mjeriti sa mnogim izvedbama, koje gledamo kao nenadmašiva ostvarenja…

       Ovom je predstavom Gradsko kazalište Virovitica završilo prvu fazu svog razvitka i vjerujemo, da ćemo o idućim predstavama moći govoriti i o onim najsitnijim nijansama jezičnim, kojima se treba posvetiti više pažnje.
Zvonko Tot

Tako je pisao "Virovitički list" broj 100. dne 29. listopada 1955. (GmVt - D.S.)


Diljem domovine

       20-godišnjica potresa. 9. studenog g.1880. sjeća se naš bijeli Zagreb, a s njime također čitava naša domovina jednog od najkobnijih dana u nedavnoj prošlosti. 9. studenog ove godine navršilo se je dvadeset godina, što je užasan potres u nekoliko trenutaka razorio mnoge spomenike iz naše prošlosti, oštetio mnogoljetni rad mnogih i mnogih radenih ruku, dapače gotovo im oteo krov nad glavom. Još su nam gotovo živo u pameti doživljaji potresnog i užasnog dana 9. studenoga 1880. i sliedećih dana. Tko je tada bio u Zagrebu, ne može toga zaboraviti. Bilo je žalosno, oblačno, kišovito jesensko vrieme. jedva je odbila pol osma ura, začula se podzemna tutnjava, a zatim je nastala silna trešnja od 4 - 6 sekunda. Užasan je udarac sliedio, koji je gotovo svakog zbunio, a bilo je šta i vidjeti: porušeni krovovi, popucani zvonici i stijene, ulice pune ruševina i trčećeg obćinstva.

       Trešnja se je tečajem dvaju mjeseca više stotina puta opetovala, a to je u svakom pogledu nanielo nenadoknadive štete. Nevolja je bila velika, to veća, što je nesreća došla u oči zime. Ali je bilo podpore i utjehe, naročito s najvišeg mjesta, sa strane oblasti i odličnika, koji su doma, pritekavši u pomoć, učinili svoju dužnost.

       Na sam dan potresa bio je sabor na okupu. Tadašnji ban g. L. Pejačević javio je žicom o užasnoj nesreći kralju, a on je doznačio na to iznos od 10.000 for. Sabor doznačio je 150.000 for., a i sa svih strana stigli su darovi.

       Bilo, pa se spominjalo. Danas glavni i priestolni grad Hrvatske - Zagreb ne ćuti više posljedica tog kobnog dana - uznapredovao je u svakom pogledu na čast pripadnikom naše domovine.

Tako je pisao "Virovitičan" broj 35. dne 20. studenoga 1900. (GmVt - D.S.)

Mjestne viesti.

       Ljekarna u Virovitici. Na temelju ovlasti Nj. Veličanstva os 12. listopada o. g. dozvolio je g. ban, da se ljekarna sv. križa u Virovitici, koja postoji kao javna ljekarna od g. 1748., a sada je u posjedu g. Ivana Besza, smatra kao realna ljekarna. To jest ljekarna, kojoj se ne može oduzeti pravo, te koja se može slobodno preprodati.
       Narodna čitaona u Pitomači, priređuje dne 25. studena 1900. uz dobrovoljno sudjelovanje ovdašnjih gospođica i gospode diletantsku predstavu "Stričeva oporuka" od Ferde Ž. Milera, a poslie toga sliedi ples. - Zabava će biti u prostorijama "k zlatnom orlu", kojoj se p.n. štov. obćinstvo sa obitelji ovim najuljudnije pozivlje. Ulaznina po osobi 1. krunu i 20 filira. Čist prihod namijenjen je djelomično osnutku škol. muzeja. Preplate primaju se sa zahvalnošću. Početak točno u 8 sati na večer.

Tako je pisao "Virovitičan" broj 35. dne 20. studenoga 1900. (GmVt - D.S.)