CRTICE IZ POVIJESTI KAZALIŠTA VIROVITICA

       I kada su u pitanju vrlo važni administrativni poslovi, u virovitičkom kazalištu nekada su radili svi sve - kazališne knjige vodili su Tomislav Terzić (on je bio i tajnik kazališta u njegovim prvim godinama), pa onda Ivan Šuprna, o administraciji i prepisivanju uloga brinule su i Adela Horvat i Mirjana Županić i Nevenka Vampovac… Ali najviše poslova u svojim rukama držao je ipak Stjepan Reder koji je u trideset godina "ravnanja" Kazalištem bio i direktor i redatelji i dramaturg i voditelj organizacijsko-administrativnih poslova. Na ravnateljsko mjesto došao je 1. siječnja 1951. i na njemu ostao tri desetljeća - do umirovljenja 1981. godine. Kažu da je bio čovjek s najdužim stažem na ravnateljskom mjestu u nekom kazalištu na području cijele bivše države - Jugoslavije ("I najneobičniji i vjerojatno najslabije plaćeni direktor na svijetu!", primijetili su negdašnji kroničari). Za njegova mandata proširen je i razvijen kazališni ansambl, koji će još više učvrstiti virovitičku poziciju u tadašnjem kazališnom životu. U to vrijeme uspostavljene su veze s tadašnjim kazališnim središtima i važnim osobama, o predstavama počinje pisati i dnevni tisak, hvaleći njegove kvalitete, a stižu i prvi profesionalni redatelji koji će od virovitičkih glumaca-amatera stvoriti prave profesionalce, unatoč nedostatku formalnoga glumačkog obrazovanja. Godine 2000. Stjepan Reder je za sve ovo što je stvorio u Kazalištu dobio nagradu Grada Virovitice za životno djelo.

       Rederovi prethodnici bili su Vlado Antoš, prvi ravnatelj koji 1949. godine odlazi iz Virovitice i Vjenceslav Samboliček, koji rukovodeće mjesto preuzima 1. kolovoza 1949. i ostaje na njemu do 1. siječnja 1951. godine. Za Vladu Antoša je zapisano da je ravnatelj koji je u kazalištu napravio reformu i uspio mu osigurati značajno mjesto u dramskom amaterizmu Hrvatske, zaposlio je prve glumce i izborio se za vlastiti budžet. Nije, istina, uspio odvojiti rad tehnike i glumaca, što mu je bio jedan od ciljeva.

       Redera na ravnateljskom mjestu u rujnu 1981. godine zamjenjuje dotadašnji nastavnik OŠ "Vladimir Nazor" Ivan Vranješ. Za Kazalište Vranješovim dolaskom počinje jedno od najtežih vremena, koje će potrajati i duže od desetljeća. Na "svoje noge" ono će ponovno čvrsto stati tek negdje nakon Domovinskog rata. U međuvremenu će nositi ime "regionalno" pa "narodno" kazalište i biti u sastav Centra za kulturu (od 1984.). Osim toga, dogodit će se smjena generacija u glumačkom ansamblu, a i sve će manje amatera pokazivati interes za ozbiljniji rad u Kazalištu.

       Nakon Ivana Vranješa nakratko će, za samo jednu sezonu (1985./86.), na rukovodeće mjesto doći Persida Žutinić, koja u Viroviticu dolazi iz Daruvara zapravo kao scenografkinja. Vršiteljica dužnosti direktora na početku nove sezone (1986./87.) bit će glumica Biserka Vrbenski. Koliko je te 1986. godine bilo teško stanje pokazuje i podatak da je prvi puta u povijesti Kazališta sezona 1986./87. počela - repriznom predstavom, a slijedeća 1987./88. gostovanjem osječke "Vedre scene".

       Na početku te sezone pripremala se Čapekova "Kako nastaje kazališna predstava". Režirao ju je Zlatko Petrović. Taj redatelj uskoro je zaposlen kao organizator kulturnih djelatnosti u Centru za kulturu, a onda je prosincu 1987. postao, kako se to tada zvalo, "rukovoditelj Radne jedinice Regionalno kazalište".