CRTICE IZ POVIJESTI KAZALIŠTA VIROVITICA

       U vrijeme dok su scenografiju za predstave Kazališta Virovitica činili razno-razni zastori, šatorska krila, seoski sagovi ili vreće, a zavjese bile od padobranske svile, na često improviziranim pozornicama, jedina svjetlost koja je na pozornici obasjavala glumce bila je – lojanica od krumpira. Onda su lojanice zamijenile petrolejske lampe. Još pedesetih godina bilo je sa rasvjetom velikih problema o čemu svjedoči jedan od tekstova iz kazališne arhive, u kome piše da «je najbolnija točka u našem kazalištu to što u njemu postoji veoma oskudni svjetlosni park – malen broj izvora svjetlosti, a slabe jakosti». No, tih godina pripremalo se preseljenje Kazališta u Dom kulture pa se rasvjetni park na pozornici uređivao «što će omogućiti redatelju da više koristi svjetlosne efekte, koji su kod nas do sada prilično jednostavno djelovali». Da se u tome uspjelo svjedoči i prikaz premijere «Kir Janje ili Tvrdice» na početku sezone 1954./55.: «Scenska rasvjeta u mnogom se popravila, tako da daje pozornici mnogo življi izgled, što djeluje na čuvstveno stanje gledaoca. Redatelj je do maksimuma iskoristio mogućnosti rasvjetnog parka. Da su prelazi blaži, nježniji, rasvjeta bi se mogla usporediti sa većim kazalištima po našim centrima». Godine 1991., tijekom rekonstrukcije kazališne zgrade, na balkonu je napravljena kabina i novi tonsko-rasvjetni pult. «To je veliko tehničko unapređenje u našem poslu jer znači da će se kvalitetnije moći reproducirati tona, veće su mogućnosti rada s rasvjetom, a kabina na balkonu omogućit će veću preglednost i kreativnost korištenja rasvjete i tona», kazao je tadašnji ravnatelj Zlatko Petrović. Danas iz te kabine oblikuje svjetla Damir Gvojić. Ona čine sve važniji segment kazališne igre na virovitičkoj pozornici. Uz financijsku potporu iz gradskog i proračuna Virovitičko-podravske županije 1995. godine u potpunosti su sanirane elektro-instalacije i rasvjeta, a ona se svake godine i obnavlja jer svake sezone predstave su sve zahtjevnije ne samo za glumce, već i za tzv. «oblikovatelje svjetla».

       U početku svjetlosni efekti bili su povjereni učenicima gimnazije, među kojima su prvi bili Branko Cugovčan i Josip Satrapa. Oni su izradili prijenosne električne reostate i tako omogućili bolje osvjetljavanje pozornice i glumaca. Iskustvo su prenosili i na mlađe – oni na Dragu Šolca, a onda je sve dalje išlo «s koljena na koljeno» od Josipa Švajgera preko Milana Ključeca, Ivice i Marijana Petrovčića, Željka Pejevića, Josipa Đurđevića, Franje Sertića, Darka Hajića, Žarka Drakulića,  Damira Redera i tako dalje i tako dalje sve do današnjeg «majstora svjetla» Damira Gvojića.

       Godine 1970. Kazalište zapošljava čovjeka koji će se brinuti o rasvjeti – Ivana Zidara – Zicka. Iako je u kazališnu povjesnicu upisan prvenstveno kao glumac, Zicko je uvijek govorio: «Još uvijek u meni prevladava čovjek od rasvjete, jer čim stupim na scenu gledam reflektore, da li su dobro postavljeni i teško se mogu od toga odviknuti». Istina, priznao je da je njegov pogled u reflektore kolegama često značio i poziv na pomoć jer je – zaboravio tekst.  «Oduvijek sam bio zaljubljen u svjetla, u njihovu boju i moć da pokažu ili skriju, u njihove sjenke», govorio je. Znao se i našaliti na vlastiti račun govoreći da mu se često dok glumi na pozornici dogodi da u sebi grdi «čovjeka za rasvjetu» - svoje drugo ja – misleći kako je to mogao baš i bolje uraditi. U osmišljavanju rasvjete i tehnike na pozornici pomagao mu je i Ivan Šuprna, koji je ujedno bio i rekviziter.

       Iz požutjelih arhiva bilježimo i jednu zanimljivost iz 1982. godine, koja pokazuje kako, unatoč svoj potpori koju je Kazalište oduvijek dobivalo, neki ipak nisu bili svjesni uloge baš svih dijelova kazališne igre. Te godine su radnici u kulturi odlučili štedjeti struju tako da radno vrijeme prilagode dnevnoj svjetlosti pa novine bilježe: «Najveće uštede očekuju se u Regionalnom kazalištu, koje je do sada održavalo probe pod reflektorima. No, puno osvjetljenje koristit će se samo prilikom izvođenja predstava, dok će se prijepodnevne probe održavati isključivo uz danju svijetlost, a poslijepodnevne uz minimalno radno svijetlo».