CRTICE IZ POVIJESTI KAZALIŠTA VIROVITICA

       Prvog profesionalnog scenografa Kazalište je angažiralo 1973. godine. Bio je to tada apsolvent Pedagoške akademije u Čakovcu u skupini likovnih umjetnosti Josip Strmečki. Prva inscenacija koju je preuzeo u Virovitici bila je povijesna drama "Iliri" Derviša Sušića. Kazalište, tada Gradsko, odlučilo ga je stipendirati jer je, iako nikada nije radio tomu sličan posao niti je o tome učio na Akademiji, "pokazao zapažen smisao i idejnost za taj posao". Istina, i on je u kazalište došao prvo kao glumac-amater, ali su ga onda angažirali za posao scenografa. Nikada nije bio profesionalno zaposlen u Kazalištu ali je desetljećima bio uz njega vezan.
       "Teško je raditi scenografiju za naše kazalište, jer nikada nema dosta novca. Osim toga, scenografija za ovaj teatar mora biti, osim spomenutih elemenata, jednostavnija za postavljanje i skidanje, s obzirom na česta gostovanja", ispričao je jednom prigodom.
       Svojeg "kućnog" scenografa Kazalište će imati i 1996. godine kada iz Daruvara dolazi Persida Žutinić, diplomirana arhitektica i scenografkinja, ali s obzirom da je tada bila svojevrsna kriza rukovodećeg kadra, scenografkinja je nakratko preuzela rukovodeće mjesto u tada Regionalnom kazalištu.
       Prije toga o scenografiji (i kostimima!) je brinuo Vladimir Grigić, a u kazališnoj radionici, onoj koju danas vodi Antun Đurović, o tome kako "Učine" zamisli ostvariti na pozornici brinuo je Dragutin Vrbenski. S kojim je žarom to radio govori i ova anegdota, zabilježena u vrijeme pripreme jednog od najvećih poduhvata virovitičkog teatra u prvim desetljećima njegova postojanja pripremi Shakespearovog "Hamleta".
       Novinari su velikom pozornošću pratili pripreme a u jednom razgovoru o tome kako se tko priprema za uloge, Vrban, koji je u predstavi igrao Grobara (uloga zapažena na Festivalu u Hvaru!), na pitanje o ulozi odgovorio je: "(…)Znate li na koji bi se način najlakše mogle spojiti dvije kulise, a da jedna može rotirati oko druge za 360 stupnjeva? Da, da taj će Hamlet m e n e strpati u grob, i to prije nego ja dospijem Shakespearovu Ofeliju tamo spremiti. Upravo zato nisam još dospio proučiti ni odabrati ni jednu od 150 varijanti u stručnoj literaturi koja raspravlja pitanje: kako da se najbolje odigra uloga grobara".
       Kao prvi scenografi i ljudi koji su brinuli o tehničkoj opremi predstava spominju se Josip Valer i Stjepan Sauer. Krajem šezdesetih brojne je scenografije potpisao Ivan Seitz. Scenografije su potpisivali i Ivo Knezović, František Skřibek, Hinko Tomašić, Valent Inhof…, a u novije vrijeme i glumac Mijo Pavelko, Željko Vampovac, Tanja Lacko, Tomica Hrupelj…
       Unatoč problemima i ograničenjima u izradi scene, koja su uglavnom bila posljedica kroničnog nedostatka novca, kazališna kritika bilježi niz pohvala za scenska rješenja viđena na virovitičkoj pozornici. Jednu od njih, nakon predstave "Dnevnik Ane Frank" u režiji Vida Fijana, zapisao je u "Virovitičkom listu" Milan Nikolić 1968. godine. Izdvajamo je i zbog toga što ukazuje na to kako je virovitičko kazalište uvijek pratilo svjetska kazališna kretanja, katkada čak bilo i korak ispred ostalih u Hrvatskoj: "Originalnim rješenjem scene na pozornici, prilično skučenoj za ovu izvedbu, režiser Vid Fijan, kao gost Virovitičkog kazališta, donio nam je nekoliko noviteta. Zastor, koji je bio podignut već od časa kada prvi gledaoci ulaze u dvoranu, neobično vješto i brzo mijenjanje scena u potpunoj tami, dolaženje protagonista na pozornicu iz gledališta, a ne iza kulisa, kao što je uglavnom uobičajeno, svjetlosni efekti, sve je to pridonijelo potpunom uspjehu ove premijere, koju je publika po završetku pozdravila najdužim aplauzom od svih što su ikada odzvanjali u Virovitičkom kazalištu (…)".

Slavica Bakić