CRTICE IZ POVIJESTI KAZALIŠTA VIROVITICA

       Uvijek negdje pri kraju kazališne kritike ili programske knjižice mogu se pročitati imena onih ljudi koji su iza scene, ispod scene i iznad nje itekako su važni za uspjeh svake predstave jer brinu za scenografiju, kostime, maske, efekte, ton, svjetla… sve ono što zajedno čini čaroliju nazvanu kazališna predstava. Desetljećima priča o virovitičkom kazalištu u kome "svi rade sve" fascinirala je hrvatsku kazališnu javnost.
       "Još mi je u sjećanju prvi susret s direktorom Stjepanom Rederom. Bilo je to poslije prvog čina jednog komada; tražio sam ga i našao zaposlena zajedno sa ostalim kolektivom kao kulisen-šibera. Prenosili su u žurbi praktikable, i odmah iza toga opet nastupali u slijedećem činu. Meni je taj samoprijegor kao došljaku iz velikih kazališta imponirao, jer iz iskustva dobro znam, kako djeluju glumci u drugim kazalištima. Običan rekvizit, lulu na primjer, ako mu čovjek u ruke ne preda prije čina, sam je neće potražiti. Jer on je 'umjetnik' i oko toga nastala bi čitava afera", znao je isticati svoja prva iskustva s Virovitičanima redatelj Đuro Puhovski.
       Lojze Štandeker je 1974. godine primijetio da ga "taj mali, ali nadareni ansambl podsjeća na neka avangardna francuska kazališta u kojima su glumci radili sve poslove. Ali francuska kazališta na koja mislim to su ostavila i otišla dalje, no virovitičko i dalje tako radi, što mu daje još veću vrijednost".
       Borislav Mrkšić isto je u tome vidio prednost pa je rekao kako je "taj teatar sretan što nema one vječne dvojnosti između tehničkog i umjetničkog ansambla".
       No, ravnatelji kazališta, još od Vlade Antoša koji ga je prvi vodio od 1948., nastojali su odijeliti rad glumaca od rada tehničkog osoblja. "Glumac ne može istovremeno mijenjati kulise, svoj kostim i masku, da bi odmah zatim u drugom činu nastupio na sceni", govorio je Antoš, a ponavljali i svi ostali ravnatelji narednih pola stoljeća. Tek u posljednjem desetljeću tu je davnu težnju u potpunosti uspio ostvariti Miran Hajoš pa u Kazalištu danas postoji čovjek zadužen za rasvjetu (Damir Gvojić), za tonsku tehniku i efekte (Mario Nađ), krojačica i garderobijerka (Vanda Grba), majstor koji brine za izradu scenografije (Antun Đurović), rekviziter (Danijel Dumančić), tajnik (Ivan Borbaš), računovođa (Ivka Jerebić) i spremačica (Ljubica Biondić). Neki od njih, istina, katkada i danas "ulete" u epizodnoj ulozi u neku predstavu. Tradiciju ipak ne treba prekidati!
       "Kada netko pita kada je ovo kazalište prešlo iz svojevrsnog poluprofesionalnog u profesionalni status teško nalazim odgovor. Teško bih odredio i vrijeme u kojemu su profesionalizirane gotovo sve funkcije u kazalištu, svi poslovi. Teško da se može reći "to je bilo tada i tada". To je proces. On traje gotovo od samoga osnutka a intenzivira se sve više unazad dvadesetak godina (…) Bez kvalitetne tehničke potpore više se ne mogu raditi predstave. Nekada se to moglo, ali danas više ne (…) No, nikako ne smijemo smetnuti s uma da, da nije tada bilo tako, ne bi danas moglo biti ovako kako je. Građeno je to od samoga početka, od 1945. godine, uz uspone i padove, kroz generacije koje su se smjenjivale na pozornici i maštale o ovome što je ova generacija dočekala", s puno poštovanja prema prethodnicima analizirao je u "Virovitičkoj Pusi" 2003. godine današnju situaciju ravnatelj Miran Hajoš.

Slavica Bakić