Imamo novo gradsko vijeće

       Ban dr. Subašić postavio je I. Za gradskog zastupnika i ujedno gradskog načelnika općine grada Virovitice g. Vukasović dr. Živka suca i dosadanjeg povjerenika općine grada Virovitica razrješavajući ga dosadanje dužnosti povjerenika.
II. Za gradskog zastupnika i ujedno gradskog podnačelnika Kovačević Franju iz Virovitice.
III. Za gradske zastupnike gg. Mandić Franju ratara, Bulić Franju ratara, Pavoković Martina ratara, Černi Gjuru ratara, Flaž Josipa ratara, Langer Šandora urara, Pavoković Ivana ratara, Kovačević Ivana priv. čin., Vinak Franju trgovca, Balić Martina direk. gim., Meter Gjuru ratara, Sabarić Matu ratara, Andrašić Frabju carinarskog pomočnika, Domac dr. Branimira odvjetnika, Heinzl Julia kovača, Šarić Ivana remenara, Đunić Stanka trgovca, Francetić Matu trgovca, Pavelić Franju trgovca i Ivesa Josipa posjednika, sve iz Virovitice.

       U našem građanstvu nastala je velika debata i kritiziranje pojedinih novoimenovanih gradskih zastupnika, što apsolutno ne valja. Suditi ćemo ih po djelima, a ne unapred. Poznato je da po nekada i mali ljudi znadu izvesti velika djela, pa se nadamo, da će i novo imenovano gradsko zastupstvo poraditi na dobro našega grada, kao što je ono imenovano pred njim, na koje su također mnogi bacali kuku i motiku a oni su mnogo dobra poradili u korist našega grada. Svi mi ostali građani moramo novo gradsko zastupstvo u njegovom radu pomoći, a ne kritizirati i psovati unapred što je stari običaj naših virovitičana.

       Mi, kao virovitičko javno glasilo molimo novo gradsko zastupstvo da umetne u program svopg rada slijedeće glavne točke:

1. Imade se u što skorije vrijeme osnovati Gradska štedionica koja je vanredna blagodat za sve gradove gdje je osnovana.

2. Posvemašnje preuređenje gradske električne centrale

3. Uređenje pješačkog puta do Milanovca.

4. Gradnja zidanog druma do Jasenaša, za što se već imade novac iz kaldrminskog fonda!

5. Gradnja škole u vinogorju da ne moraju mnogobrojna djeca tamo živuća polaziti školu u Virovitici, što je za djecu od velike muke osobito zimi.

6. Uređenje javnog kupališta iza gradskog parka kako je to uređeno u Bjelovaru i drugdje.

7. Uređenje valjanog pristupa iz Gajeve ulice i Masarikove u gradski park kome se treba sva pažnja posvetiti jer je to veliki ukras grada kakovim se može pohvaliti malo koji grad u Jugoslaviji. Mnogi putnici što dolaze u naš grad dive se našemu parku, samo žale što je tako zapušten. I glavni ulaz u grad morao bi se bolje urediti a trava u parku redovito kositi, a ne da postaje prava šuma od velike trave, koju svatko trga i kosi.

8. Što prije popraviti i u red staviti naše pločnike koji su mjestimice tako loši da bi si čovjek mogao noću skrhati vrat.

9. Poduzeti sve korake kod ministra saobraćaja da se u Virovitici gradu od 15.000 stanovnika uredi dostojan kolodvor: Virovitica grad. Zove se stanica Grad a kolodvorska zgrada je lošija nego u kakovom selu.

10. Bivši g. ministar pravosuđa g. dr. Ružić obećao nam je uređenje Okružnog suda u Virovitici jer su okružni sudovi u Osijeku, Bjelovaru i Požegi odviše udaljeni od ovih krajeva. Treba sada poduzeti energične korake da se taj sud kod nas uredi.

       Svi gradski zastupnici čim prekorače put grdske kuće moraju vani ostaviti sve političke ili osobne protivštine te uzeti u misao samo interese grada i ako tvoj najveći neprijatelj donese u zastupništvu kakav dobar predlog ti ga prihvati i zagovori. Osobe tamo ne znaće ništa njihov dobar rad znači sve.
       Zato mi od srca pozdravljamo novo zastupstvo obečajemo da ćemo vazda objektivno pisati o njegovom radu pohvaliti sve dobro kritizirati ono što eventualno nebi valjalo.

Tako je pisao "Virovitičan" (Virovitički Hrvatski Glasnik) broj 17. dne 18. svibnja 1940. (GmVt - D.S.)



Tri lopova - po romanu Umberto Notaria, dramatizirao Stanko Tomašić

       Duhovit roman talijanskog pisca Umberto Notaria, veoma je uspješno dramatizirao naš književnik Stanko Tomašić. U svojoj obradi on je u tri povezane slike unio sav svoj duhoviti dijalog, koji sačinjava okosnicu romana, istakao svu negativnost plemičko-plutokratskog društva i kapitalističkog sistema, da sve skupa, na kraju, pretvori u dobar kazališni spektakl koji je morao naići kod publike na dopadanje i odobravanje.

       Tečna, pisana konverzacija postavila je na virovitički glumački ansambl velike zahtjeve i mnogi protagonisti stajali su, ne samo na pozornici, već i pred jednim ozbiljnim ispitom zrelosti. Iako, naoko, laka komedija (zapravo satira) "Tri lopova" zahtjevaju od izvođača više, nego što su do sada dali u bilo kom komadu. Lako, duhovito, konverzirati, pritom se potpuno neusiljeno kretati pozornicom, u dugim monolozima i dijalozima držati u napetosti publiku, imati potrebnu toplinu u glasu, da bi on sam nadomjestio, mjestimičnu zakočenost u radnji, to zahtijeva veliku rutinu, još veću snalažljivost i mnogo, vrlo mnogo vježbe. Zato je od virovitičkog ansambla bilo vrlo preuzetno ovakav komad staviti na repertoar, jer je on lako mogao dovesti u sumnju sve do sada požnjevene uspjehe. Nije dovoljno obući frak i večernju haljinu, pa da bi se igrao "salon". To je na nedjeljnoj premijeri osjetila i publika i izvađači. Koliko je samo teško sjediti kao izvađač u gledalištu, biti kao takav skoro obični izvađač, osjetili su i Terzić i Gregorićeva. O tome nema nikakove sumnje. Bio je to ispit svoje vrste pred velikim auditorijem i kazalište ga je položilo, no ne "odličnim", pa niti "vrlo dobrim" uspjehom. Pa, ako kažemo, da je uspjeh bio samo "dobar", onda je to uspjeh, jer komade takovog genra virovitički glumci još nisu igrali.

       U cijelom radu osjetila se profinjena ruka redatelja osječkog Narodnog kazališta Ivana Martona, koji je u neku ruku specijalista za takove stvari. On je od plahog početka, do burnog svršetka gradio igru tako, da je gledalac bio stalno napet, i na kraju vrlo zadovoljan. Međutim, u radu s glumcima kao pojedincima, nije imao isti uspjeh. To svakako ne leži samo na njemu, već i na mogućnostima svakog pojedinog izvađača napose. Pa, kada smo rekli, da je uspjeh "dobar", onda to ne znači, da ta ocjena ide svakog od njih. Bilo je i "vrlo dobrih", a bilo je i takovih, koji su jedva izvukli "dovoljan". Na tome se za sada ne da ništa izmijeniti. Treba mnogo vježbe u konverzaciji, a za utjehu neka služe i mnogo veći ansambli u našoj zemlji, sa starijom tradicijom, koji ne mogu preskočiti sve prepone u takvoj trci. Inscenacija Vladimira Grigića, bila je više nego ukusna. Toliko ukusna, koliko i jednostavna, što je svakako veliki plus cijele izvedbe.

       Od izvađača jedini je posve dobro, pa i "vrlo dobro" svladao sve prepreke Stjepan Reder, koji je vrlo točno govorio svoje duge monologe u drugom činu. Kretao se uopće vrlo lagano i pokazao mnogo smisla za salonski "fah". - Drugi po redu bio je Tomislav Terzić, čija uloga nije spadala u isti "fah". Dobro je odigrao ulogu ništavnog kapitalističkog skorojevića, koji ima pred sobom samo jedan idol: novac i samo novac. Dragan Vrbenski, također izvan salonskog "faha" odigrao je provalničkog siromaška vrlo prirodno i simpatično, tako da je od publike opravdano nagrađen brojnim odobravanjem. Branko Bosanac, kao uznički kapelan bio je također prirodu. - Od onih, koji nisu sasvim dobro položili teški ispit, treba prvo spomenuti Branku Gregorić, kolikogod je bila živahna i prirodna u kretnjama, naročito u drugom činu, njem način konverziranja nije nikako uspio da se udruži s onim Rederovim. U njemu je bilo mnogo ukočenosti, mnogo prigušenog i osječajno nedorečenog. Mnoge riječi izgubile su se u prostoru, tako da se dobivao povremeni dojam kao da samo Reder govori. Međutim, ona, iako, s manjom ulogom (po količini teksta, ali ne po važnosti) bila je za radnju isto tako važna. Bila je glavno lice. Velika dama, koja nije umjela da se snađe u, za nju, ne baš iznimnoj situaciji. Sve se to očitovalo u krutosti glasa, koji je trebao tečno izvirati iz nje, a bio je istiskivan. No, to nije takova velika pogriješka, jer je ona stajala prvi put pred takovom zadaćom. Tu treba mnogo vježbe, ne samo na pozornici, već i u svakodnevnom razgovoru. Isto tako ispit nije položio Ivan Šuprna, koji je igrao državnog tužioca. Već nabrojene pogriješke bile su i njegove. Mnogo bolji u tom pogledu i prirodniji bio je Kazimir Bahtijarević, kao branitelj. Vladimir Grigić, kao predsjednik suda bio je dostojanstven, ali ga se slabo čulo, dok su Stanko Benković i Josip Feketija u svojim epizodnim ulogama dali koliko su mogli.

       Publika, koja je do zadnjeg mjesta ispunila gledalište, bila je vrlo zadovoljna. Imala je i za što: njenimiljenici prohodali su jednim novim načinom. Ništa zato, ako se koji od njih na prvim koracima spotakao. On će se podići i uskoro sve će biti bolje.

Ivan Flod

Tako je pisao "Virovitički list" broj 77. dne 1. V. 1955. (GmVt - D.S.)