"Draga Ruth" Normana Krasne

       Izvedbom komedije "Draga Ruth" popularnog američkog komediografa Normana Krasne, Gradsko nam je kazalište svojom šestom ovogodišnjom premijerom pribavilo jedno ugodno iznaneđenje i jedan pravi umjetnički doživljaj. Već dulje vremena nismo imali priliku gledati ovako dinamičnu igru ujednačenih interpretacija, gdje su svi glumci manje više dali u svojim ulogama maksimum svojih mogućnosti.
       To bi se u prvom redu moglo reći za izvanrednu Đurđicu Šuprnu, koja je u ulozi Miriame, ljupkom i živahnom lepršavošću svoje glume, dala vjerojatno najbolju ulogu ove sezone. Kroz svih šest slika ove komedije ona je u nesmanjivom tempu, stavljajući često Miriaminu temperamentnost i duhovitu glagoljivost u prvi plan, igrala najubjedljivije od svih glumaca (naročito u sceni opijanja i kasnije, u završnoj). Sjećajući se njezine isto tako sjajne glume u "Porodici Blo" stiče se dojam da joj ovakove uloge najviše pristaju.
       Ida Delić kao Edith - supruga suca Wilkinsa i majka Miriame i Ruth, ni ovaj put nije pružila očekivano. Svoju ulogu dala je jednom prosječnošću, u kojoj nije bilo ni padova, ali ni vrhova. Izvjesna isprika bi jedino mogla biti činjenica, da je glumila ženu dvostruko stariju od sebe.
       Naprotiv, staloženog i uglađenog suca Harry Wilkinsa, odigrao je Vladimir Grigić, oslobodivši se svoje uobičajene i ne baš uvijek umjesne gestikulacije rukama, vrlo rutinirani, s jasnom dikcijom, mobilišući sve snage svog talenta. Posebno se svidio u šestoj slici, kada je njegova interpretacija dostigla vrhunac.
       Još jedno ugodno iznenađenje predstavlja uspješna kreacija mladog i još nedovoljno iskusnog Tomislava Petrinca, koji se odlično snašao u ulozi Chucka Wincenta, vedrog i raspoloženog narednika. Mala smetnja jeste Petrinčeva skučena nedotjerana i usiljena dikcija, mjestimično i nejasna, ali se svidjela lakoća njegovog kretanja pozornicom. Njegova ambiciozna marljivost i ovo ostvarenje ustvari su vrijedno obećanje. Vidjet ćemo što će nam on donijeti u budućnosti.
       Poslije niza slabih ili bezličnih uloga Evica Puhović je kao Marta u okviru svojih mogućnosti pružila uglavnom dobru glumu i bez griješaka.
       Stjepan Reder je sa briljantnom sigurnošću odglumio zbunjenost i nesigurnost poručnika Williema Seawrighta u prvim scenama, da bi u kasnijima sa Brankom Gregorić dao svoju profinjenost, inteligenciju i snalažljivost svoga talenta. Isto je došlo do punog izražaja u završnoj sceni, kada je poletnom virtuoznošću kreirao povratak poručnika Seawrighta, čiji je svaki pokret i svaka riječ puna drhtavog nerva.
       Zbunjenog, ljubomornog i napetog Alberta Cummera interpretirao je Ivan Šuprna solidno, katkada pretjeravši mimikom i suviše brzim koracima.
       Branka Gregorić je svojim poznatim kvalitetama odglumila Ruth (to je vrlo teška uloga), možda malo i ispod svojih mogućnosti, na momente sa neoprostivom neubjedljivošću ( u završnoj sceni).
       Glumi Adele Horvat (Dora) ne bi se imalo što prigovoriti, ali ništa istaći, dok je Dragutin Vrbenski (Harold Simons) i samom svojom pojavom veoma efektno poantirao posljednju sliku komada.
       Korektna i inveciozna režija osječkog kazališnog glumca Ivana Martona gotovo imperativno naglašava nasušnu potrebu jednog stalnog i iskusnog kazališnog režisera, čija bi pomoć i suradnja sa ansamblom našeg Gradskog kazališta donijela veća i vrednija umjetnička ostvarenja.

Luka Šteković

Tako je pisao "Virovitički list" broj 75. dne 16. IV. 1955. (Gm Vtc - D.S.)



La Porte (sjev. Amerika) 5. travnja.

Dragi g. uredniće!
       Teda negda nakon mnogo patnja i putničkih neprilika, prispio sam sretno na mjesto gdje si mogu valjano služiti kruh. Pa hitim da Vama objavim, kako sam putovao iz naše ubave ali siromašne Virovitice u slobodnu Ameriku.
       Dne 7. prosinca prošle godine odputim se željeznicom iz rođene grude, te odem spram Barća a odavde preko Pragerhova u Beč kamo stignem na 8. prosinca u jutro. Tu nas se na kolodvoru našlo više za put u Ameriku - te krenemo u ured parobrodarskog družtva "Red Star Line". Tu nas popisali do 150 osoba na put.
       Ostalo nam malo vremena to upotriebismo te si pogledamo na brzu ruku Beč, taj za nas do sada neviđeni veliki ogroman grad. Kako me se je Beč dojmio nemogu Vam opisati, jer ne smažem rieči. Za neke ćini se - prevelik!
       Drugi dan odpremili nas agenti spomenutog družtva "korpore" na kolodvor, te nas odposlali u Leipzig gdje smo prenoćili, dođeni opet od tih agentih, a drugi dan hajde dalje kao transport vojnika bolje landšturma jer tu je bilo djece, žena, momaka i starih baba.
       Tako nas evo napokon u Antverpenu vlakom a tu mu je kraj, tu nas već čeka "velika lađa". Došavši mi vlakom kojih 500 pođemo opeta u ured "R.S.L." da se prijavimo. Kada je bilo sve u redu pođemo u našu "lađu" da krenemo u daleki prekomorski sviet.
       Dne 13. prosinca pro. g. oko 11 sati smjestimo se na parobrod nas do 1000 "raznovrstnih" osoba. Glasba zasvira sve je veselo, a ogroman parobrod kreće polagano dalje iz luke. Plovismo mirno i prvi dan bilo sve veselo živo, gledali smo tu silnu mlaku i svidjela nam se vožnja mnogo više nego sa željeznicom, jer ništa ne droca a možeš i hodati liepo palubom.
       Nu drugi dan kada smo se već dobrano potisnuli u široko more nije bilo tako kao prvi dan, jer je more bivalo sve nemirnije. Sada je več mnogima pozlilo i stadoše bacati. Neima ih više na palubi, svatko je išao na svoj krevet ili kamo god da legne sve je mučila "morska bolest" osim mornara i nas jedno desetak Hrvata. Ja hvala Bogu i mom dobrom željudcu nisam na toj boli trpio. Cieli je parobrod naličio kakovom velikom špitalju. Svaki čas je koji skočio iz kreveta te stao povračati na smjeh mornara i nas zdravih.
       Nakon 8 i pol dnevne vožnje eto nas dne 22. prosinca u jutro rano pred Nev York, te smo tu na obali morali čekati dok nam se stvari pretraživale što smo sobom imali. Zatim nas manji brod odveze na Kesselgarten, tako se zove otok, gdje se mora predložiti novac i listovi, kamo koj putuje, da li ima već posla ili ne. Tu se sve točno ispita. Svaki putnik mora imati jošte nješto novaca uza se. Ja sam si kupio kartu do Chicaga te mi je jošte preostalo 4 Dolara a to je bilo dosta da su me pustili dalje…
       Na sam božić eto nas u Chicagu, to je preogromno "selo" sa kućama koja jedna više stoji nego je sva Virovitica vriedna. Tu sam našao spomenutog zidara, kod koga probavih 18 dana….
       La Porte vrlo je liep grad ima tu električna rasvieta električni tranvaj udobna kupališta. Pločnici su asvaltovani onako kako je to u Virovitici kraj suda za probu učinjeno, za mene je ovaj grad prava krasota i mislim da se neću naskoro odseliti….
Uz srdačan pozdrav svima A.S.

Tako je pisao "Virovitičan" broj 17. dne 19. travnja 1903. godine (Gm Vtc - D.S.)