Naša kozerija
Iveš Pisarović kao kazališni kritičar

       Ak želmo njeku stvar studijozno donit, moramo poznat u bit njenu umjetničku pretencioznost, tendencioznost i invektivnost, ko i njenu duboku - umnu vridnost, jer, ak mi t.j. izvedemo nješt, a ne poznamo out dramu, izgubit ćmo se na drugoj strani, jer to je definitivno logično, ak se čovjek ne izgubi na jednoj strani, izgubt će se na drugoj.

       Et na primjer, idem ja lično ulcom Nikole Tesle i zaključim ja glavom da se ta ulca zove zat Teslina, što nema u njoj nit jedne žarlje. Kad već nema žarlje, njek se bar zove Teslinim imenom. Nadalje, na uglu ote ulce ima njeki bircuz. Tamoka ljudi piju, a njemaju kud istrest suvišnu vodu. U takvimslučajevma ide se van u Teslinu ulcu i u mraku se puno vočke zaljevaju, koje svake godne sve bolje rode. Ak gledamo out stvar sa stanovišta voćarstva, onda je ona ipak nješt vridna, jer ima dost voća, a ak je gledamo sa stanovišta "ugostiteljstva" i tu ima njeke dobre strane. Nis morali gradit klozeta, a tu se svakak ušparala njeka svotca.

       Proživljavajuć psihološko - analitičke momente u biti koji čine te momente momentma, zapazit ćmo adekatno u toj pedagoško - sintetčkoj formi i adekatnoj sadržajma inkriminirane drame, kak je apsurdno govort o njekoj mizanscenskoj postavi. Da ne budmo apstraktni i nejasni, uzet ćmo konjkretno n. pr., ak odete ponedeljkom u Narodno sveučiljište, slušat njeko predavanje, morate ponit njeku deku il blaznu, koja njeće dopustit da se njen gazda smrzne. U vezi toga moglo bi se održat predavanje o Sjevernom polu, kad publjika na seb more ositit u kakvoj ladnoći žive Eskimi i razni Sjevernopolci.

       Da, da trinajs je peh broj, a petak vam je peh datum. Pa i trinajsti broj našega Virovitičkog lista izišo u petak i njekak se naglavce postavijo. Ono livo ošlo desno, a ono s desna ošlo na livo. Ima tu i Osijek razloga zat, kazat će Redakcija, al činjenca je trinajsti i petak su peh znamenka. Zat ćmo malkoc oprostit 13-tom broju našega lista.

       Et tuljko od premijere "Dugonja, trbonja, vidonja". Da sam na prestavi bijo i više bi napisat zna, al šta ćeši mislim da je i ovo njekoliko redaka dost. Ak baš njeke riči ne razumte, šta vam ja mogu, nerazumim njih ni ja …

       Ispunla se moja želja i posto sam kazaljišni kritčar…

Iveš Pisarović, sa Suvare

Tako je pisao Virovitički list broj 14. dne 22. siječnja 1954. (GmVt - D.S.)

Obnovljena naša župna crkva

       Napokon ipak dočekasmo radostan dan, dan blagoslova naše obnovljene župne crkve. Ta obnova tako je veličanstvena, da svakom posjetniku izmami iz grudih uzklik iznenađenja. Pa možemo smjelo uzvratiti da tako krasne crkve na daleko neima, dapaće ima ih malo u Hrvatskoj koje ju svojim sjajem nadmašuju. Slikarije su upravo umjetnički izrađene, a veličanstvene orgulje iztiču se divno ua zadku kora. Glavni žrtvenik sasma je obnovljen, a crkva sama popločena je cementnimi pločami. To je kratak opis crkve, o kojoj obširno na drugom mjestu govorimo.

       Promatrajući tu prekrasnu obovu dižimo molitvu zahvalnicu Svevišnjemu, na tolikom daru. Jest, samo njegovom ljubavlju nadahnuti dobrotvorci žrtvovaše po koju svoticu i time pospješili današnju slavu.

       I trebalo je vrlo mnogo odvažnosti da se takav posao poduzme. Zato je jedina te najveća zasluga našega obljubljenog župnika i gvardijana veleč. o. Krizost. Kranjca koji je uz znatne neprilike ipak liepo uspio.

       Dao bog da nas današnja proslava sjedini i ponuka da uzradimo što više, na korist nas samih. Neka nas mine letargićan san, ustanimo i mi, te obnovljenim životom, uzradimo "Na što veću slavu Božju", a na sreću mile nam domovine Hrvatske!

       Na svršetku ovo nekoliko redaka, smatramo svojom dužnošću u ime cielokupnog katoličkog pučanstva Virovitice, izraziti svim, koji su obnovi bud što doprinjeli najtopliju hvalu. Našem dičnom začetniku te obnove, veleč. o. gvardijanu našem gromki Živio! radio i nadalje tako na ponos svojih župljana, koji su presretni sa tako vrstnim pastirom.

Tako je pisao Virovitičan broj 33. dne 28. listopada 1900. (GmVt - D. S.)

Naša kozerija
Iveš Pisarović javlja
       Pošt sam se vratjo zgodišnjeg dopusta, zapazijo sam njeke stvari, koje se prije nis događale u našem gradu.
       Na sajmene dane morate čut kak naša razglasna svira prekrasno. N e sviraju oni sam pjesme, dadu oni čak i satove fiskulture prek radja, da se građani malkoc razgibaju. Idem tek ulcom, a onaj iz razglasne viče: "Jedan, dva, glava gore, ruke dole…", pa je men došlo milo da se malo gimnasticiram po ulci.
       A evo još jedno čudo u Virovtici: "Stigao cement" i "prispjeo petroleum", čitajte u avzlogima "Drave". Nije sad samo to čudo, što je stigao cement i petroleum, već je još veće čudo kako ovi iz "Drave" znaju pravopisa.
       A evo još većeg čuda. Rješlo se teda negda pitanje okolo "kazaljišta" il dvorane "Partizana", il Doma kulture, il ni sam neznam kak bi se ta prostotija mogla sve zvat. Vodli borbu "Partizanovci" i kazaljištarci, i ne zna ko sve nije. A nije ni dugo, svega jednu cilu godnu. Već sam mislijo da će to "krupno" pitanje njekak ostat nerješeno sve dok se oženim, pa od mog sina unuk i njegvi vršnjaci da će to njekak valjda uspit rješt. Rješavalo se to njekak tak dugo ko kakvo svitsko pitanje.
       Rikometaši "Lokomotive" provode najrentabilniju razdjelu novca kojeg dobiju. Na primjer: Zimus su kupli ženskim rukometašima sve potrebite stvari, ko što su to puloveri, lače i njeki plavi brocaki, pa ondak još nješt manje važnih stvari: dresove, papuče i t.d. A da ne bi bilo muškima krivo, obečals kupt to isto, sam će im mjesto lača, kupt suknje, što će im jako trebat da budu ljep jednak obučeni.
       Na kraju da zamoljim ljude ak mi oću izać u susret i pratit me u kino, da mi pomognu nać sjedalcu na koju trebam sist. Jab kupjo čak i kartu i ušli bi u kino još za dana, samo da mi pokaže kak se u kinu broje sjedalce.
       Za uloženi trud platjo bi mu izvjesnog honorara.
Ja ozdol potpisati

Iveš Pisarović

Tako je pisao Virovitički list broj 24. dne 2. travnja 1954. (GmVt - D.S.)