Stalni postav muzeja:

arheološka zbirka
povijesna zbirka
etnografska zbirka
likovna zbirka Branislava Glumca

Uz 250-tu obljetnicu povelje kraljice Marije Terezije barunu Marku Pejačeviću za sajmove u Virovitici

       “Od srednjeg vijeka pa nadalje, do 18. st., pa i do naših dana, održavanje sajmova, danas “velesajmova” i drugih trgovinskih privrednih manifestacija, imalo je uvijek poseban značaj i vrijednost za privredu neke zemlje i za njezin prometni i trgovački razvoj.

       Sredinom 18. stoljeća magistrat Virovitice uputio je vladaru, tada kraljici Mariji Tereziji molbu, da im dade posebni privulegij ili povlasticu za održavanje sajmova, koji su i ranije u određene dane u godini održavali, po običajnom pravu, a sada, kada je s druge strane bio vlastelin, vlasnik veleposjeda virovitičkog barun Marko Pejačević, trgovište je pokušalo za sebe dobiti sajmišna prava, pa i prava ubiranja nekih daća. Zbog toga su još u veljači 1754. godine uputili kraljici molbu da im se dodijeli povlastica održavanja sajmova, četiri puta godišnje, na blagdan Svetih Triju Kralja, zatim 2. svibnja, na blagdan svetih Filipa i Jakova, zatim 3. kolovoza, na blagdan Porcijunkule. Posljednje, četvrto sajmište, održavalo se u mjesecu rujnu, na blagdan sv. Mateja

       U svojoj molbi kraljici Mariji Tereziji “stanovnici trgovišta Virovitica”, kako se sami nazivaju (“incolae oppidi Viroviticza”), izričito naglašavaju, da tu povlasticu održavanja sajmova, četiri puta godišnje, smatraju svojim “starinskim običajnim pravom” (“vetusta consuetudine”), kako se to neprestano održavalo, nakon odlaska turske, osmanlijske vlasti, krajem 17. stoljeća.

       U drugom dijelu molbe virovitičani nadalje mole kraljicu da im podijeli i povlasticu ubiranja maltarine u njihovom trgovištu, budući da, kako to u molbi obrazlažu, tim su novcem zadobivenim od naplaćivanja maltarine i do sada dobivali znatna sredstva, koja su mogli trošiti u prvom redu na javne poslove, uzdržavanja i podizanja cesta, zatim za održavanje mostova za prolaz preko močvarnog područja, u okolišu neposredno na prilazima trgovištu Virovitica, pa točno kažu primjerice za održavanje “drvenih mostova” (pontes ligneos) preko rijeka “Resovacskarika, Kocztarigalgi, Velika Rika, Bukovicska Rika”, kao i za održavanje “zemljanih nasipa” (aggeres terreos). Žalili su se kraljici da su siromašni, da nekih drugih prihoda ili nemaju ili su neznatni, a da su stradavali još u tursko doba pod turskim jarmom.

       Gotovo istovremeno i barun Marko Aleksandar Pejačević i trovište Virovitica početko 1754. podnijeli su svoje molbe i za maltarinu i za sajmove. Obje molbe kraljica je dala na razmatranje nadležnoj Virovitičkoj županiji, koja je molbe razmotrila 6. svibnja 1754. godine. Virovitičko plemstvo na svojoj županijskoj skupštini preporučilo je kraljici Mariji Tereziji da se odazove molbi baruna vlastelina Marka Aleksandra Pejačevića, a ne virovitičkoga trgovišta.”

       ( mr. Miljenko Pandžić, Grad ili varoš Virovitica, kao trgovište i njezina sajmišna prava i povlastice, sredinom XVIII. st., cijeli članak objavljen u Spemenici Muzeja)

       Tako je pravo na četiri godišnja sajma, kraljica potvrdila barunu Marku Aleksandru Pejačeviću povlasticom izdanom u Beču 26. lipnja 1754. godine. Originalna isprava čuva se u našem Muzeju.
 

Pripremila: Dubravka Sabolić