Javni poslovi

        Ne pita se za – osobe. Pita se za – stvar. Stvari tište. Onakovi poslovi, koji se tiču kože sviju, na pr. potreba osobne sigurnosti, sigurnosti imovine, potreba osiguranja zdravlja sviju, osnovna poduka, upotrebljivost cesta i puteva, javna rasvjeta i.t.d. te ponamještenje ljudi, koji će svim tim potrebama upravljati, pak nasmaganje novaca za poskrbljivanje svega toga (što je glavno) to su : javni poslovi. Potrebiti posao, na pr. da se prometna koja ulica uredi tako, da građani ratari virovitički ne zapadnu u blato preko osovina, ne ispolamaju konjima noge, a kolima kotače – isto je tako javni posao, kao i – nepotrebna rasvjeta na glav. trgovima n. pr. za koje možeš da digneš na putu i iglu – dok si u isti mah virovitički građanin ratar u pokrajnjoj ulici, htijući da zađe u egipatskoj tmici u dvorište svoje, prevaljuje dvorištnu svoju ogradu.
        Javni poslovi nisu nikakova – tajna. Inače ne bi se ni nazivali javni poslovi. tajna mogu biti samo među zaplotnjacima i nemarnjacima, koji i ne zavređuju drugo, nego li da propadnu skupa sa svojim tajnim poslovima, jer se iza njih obično skriva tzv. kšeft u korist pojedinca.
        Javni poslovi nisu poslovi pojedinca, koji bi možda o njima smio da soli pamet svima drugima, a da druge i ne pita za mnijenje. Kako se javni poslovi tiču i kože i džepa sviju – moraju o njima i svi da govore svi da sude i – svi da odlučuju.
        Kada se javni poslovi općenite naravi, jer o njihovom poskrbljivanju ovisi dobro i zlo svakog pojedinog građanina, tiču svih, sasvim je naravno, da se i svi građani imadu i da zabavljaju s tim poslovima i da im uznastojati, da se obavljanje njihovo uredi što bolje i što uspješnije. Od davnine već, kad se počela uviđati važnost takovih po više ljudi jednako važnih poslova počeli su takove poslove – izlučivati iz dnevnog poslovanja pojedinaca. Tako su tim postavljeni posebni ljudi za obavljanje zajednički svima a važnih poslova (činovnici), a iz posebnog nastana, gdje bi se ti posebni ljudi za obavljanje javnih poslova uvijek našli, nastali su raznovrstni – uredi.
        Od prastarih vremena, u kojima trebala vijet do Zagreba po nekoliko nedelja, do danas – gdje najraznoličnije vijesti lete – telefonom bez žica na tisuće kilometara, čak i preko velikoga mora u Ameriku, uredila si je ljudska zajednica javne svoje poslove i sredila najsavršeniju organizaciju za te poslove: državu. U državi su svi zajednički: javni poslovi ponajbolje uređeni, porazdjeljeni i nadzirani po samom narodu u saboru (parlamentu).
        Nu i ako je držaca podvrgla načelno sve javne poslove svoga područja uređenju po svojim odredbama, stvorenima u saboru, a to su zakoni, prepustila je ipak upravu nekih poslova užem krugu državljana. To je država učinila takovoj skupini svojih državljana , koji su tako daleko uznapredovali, da su sposobni da preuzmu takovu upravu javnih poslova, jer hoće da se njima bave i uviđajući, da je to preduvjet urednoga života.
        Tako su došli do svoje samouprave t.j. do samosztalnog upravljanja i obavljanja svojih domaćih t.j. užega kruga: javnih poslova: općine, i gradovi, a prema potrebi i veći okruzi: kao županije i t.d.
        Javni su poslovi po naravi svojoj tako važni, da uredno – neuredno opskrbljivanje njihovo znači za ljude: biti ili ne biti. Ne će li se uredovno opskrbljivati n. pr. zdravstveno – javni propisi, evo pošasti i pomora bez kraja i konca; ne uzdržavaju li se propusni šanci, evo poplave i zbogom usjevi i krma i t.d.
        O svijesti potrebe, što boljeg i savršenijeg opskrbljivanja tih svima zajedničkih: javnih poslova – i o sposobnosti za to ovisi stanje ljudi i stanje kraja, za koji se imadu da poskrbe.
        Priroda je božja velebna u svemu, što čini.
        Ne vidimo li u njoj, da se svaka – životinja briguje za što bolji svoj opstanak.
        Ako su svima zajednički: javni poslovi: neophodno nužni za opstanak, kako je to više dokazano i jasno, - zar da – čovjek zanemaruje javne poslove, koji su mu uvjet opstanka?
Tako je pisao Virovitičanin broj 4. dne 28. siječnja 1923. (Gm Vtc – D.S.)