Novi mediji

        Novine, kažu, žive jedan dan. Ili u najboljem slučaju tjedan ili mjesec dana, ovisno o periodici izlaženja. Onoga trenutka kada iz tiskarskog stroja izađe novi broj, onaj prije njega postaje dio prošlosti. Za većinu nepotrebni papir koji u najboljem slučaju završi u kontejneru za stari papir.
        Kroz ovih dvanaest pričica-crtica iz polustoljetne povijesti našeg lokalnog tjednika "Virovitičkog lista" željeli smo pokazati da su novine ipak mnogo više od toga. Bez njih bi bilo teško pisati povijest grada, jer ne kaže se uzalud da što nije zapisano nije se niti dogodilo. Kroz ove crtice, cilj je bio prikazati kako je "Virovitički list" pisao sam o sebi, svojim uspjesima, problemima, usponima i padovima i kako je kroz ovih pet desetljeća živio kao kronika grada. Kako je ispisivao svoju vlastitu povijest.
        Kada se u svijetu početkom dvadesetoga stoljeća pojavio novi medij - radio, mnogi su pomislili da se novine, širenjem radio valova, lagano sele u povijest. Kada se zvuku još pridružila slika u još novijem mediju - televiziji, priča o tome kako će novine nestati bila je još glasnija. Onda se potkraj dvadesetoga stoljeća pojavila i globalna mreža - Internet. "Sudbina novina je zapečaćena", tvrdit će mnogi.
        No, činjenica je ipak da novine žive i dalje. Pa i ove naše lokalne.
        "Virovitički list" je na lokalnoj razini prvu "konkurenciju" novog medija - radija - dobio u listopadu 1966. godine. Pokrenut je unutar iste informativne kuće koja je tiskala i "Virovitički list" i do današnjeg dana ta dva medija skladno žive pod istim krovom više ili manje se nadopunjavajući.
        I pokušaj pokretanja lokalne televizije devedesetih godina vezan je uz Informativni centar. Upravo su novinari Informativnog centra bili jezgra oko koje se ona gradila. Istina, taj pokušaj manje je uspješan od onog s radio stanicom. Lokalna televizija, prije svega zbog nemoći gospodarstva da je financira, nije u Virovitici nikada saživjela, pa smo u toj medijskoj djelatnosti ostali tek na razini dopisništva nacionalnog HTV-a.
        Lokalni tjednik odgovorio je i izazovu Interneta: od 14. travnja 2000. godine, od broja 2174, "Virovitički list" može se naći i na Internet adresi www.icv.hr.
        Ipak, ni u kome slučaju ne može se tvrditi da su sve te "novotarije" utjecale da se vjerni čitatelji odreknu šuškanja papira i tiskane verzije "Virovitičkog lista". Naprotiv, otkako je virovitički lokalac "obukao" novo ruho u boji prodana naklada ponovno raste.
        "Lokalna štampa, pisana za čitaoce određene uže oblasti, ima svoje posebne zadatke i ne može biti kopija štampe općeg karaktera. Nije lak zadatak biti štampa za određenu užu oblast, a ipak ne odrezati se sasvim od opće jugoslavenskih prilika i problema, ne toliko u pogledu informiranja čitalaca o njima, nego više još u tome da se i svoji lokalni problemi ne posmatraju u potpunoj izoliranosti od općih problema, cijele zajednice. Pored toga, lokalni listovi većinom su nedjeljni ili petnaestodnevni, neki čak i mjesečni, pa i to traži naročiti način uređivanja i pisanja, pri čemu je uvijek borba sa prostorom. Ali same te teže okolnosti guraju lokalnu redakciju na pravi put", piše u tekstu koji je napisao Moša Pijade, a objavljen je u broju 143, tiskanom 22. rujna 1957. godine pod naslovom "Lokalni listovi - živi organi borbe za izgradnju socijalizma".
        "Obrišu" li se iz ovoga teksta sve ideološke oznake, iz njega se dade iščitati cijela "filozofija" lokalnog novinarstva na kojoj se temelji i koja se može primijeniti i na "Virovitički list" tijekom svih pedeset godina njegovoga izlaženja.

Slavica Bakić-Gazdek