Informiranje "radnog naroda" u kolektivima

        "Štampa igra osnovnu ulogu u razvijanju svijesti i formiranju mišljenja o stvarima. Međutim, još uvijek postoji veliki broj onih, koji ne čitaju niti jedne novine, niti jedan časopis, a o knjizi da i ne govorimo. I tako s vremenom gube i ono malo šturog znanja dobivenog u osnovnoj školi. Takvi primjeri najčešći su s ljudima naših sela. U kolektivima, mada stanje svugdje ne zadovoljava, situacija ipak nije povoljnija. Analizirat ćemo djelomično kolektiv virovitičke ložionice. U njemu je zaposleno 144 radnika i službenika, a kolektiv prima 168 primjeraka raznih novina i časopisa. Njih šezdesetorica primaju časopis "Lokomotiva", 35-torica "Transport", 24 "Željeznicu", 18 "Virovitički list", 12 "Glas rada", 6 "Vjesnika u srijedu" itd. Za širenje štampe u ovom kolektivu zaslužan je Bogdan Stjepanović, strojovježbenik. Međutim, ako se uzme da su neki časopisi mjesečnici, a pojedini listovi tjednici, onda dolazimo do zaključka da bi trudbenici ložionice mogli primati i više štampe. No ipak, u odnosu na neke druge kolektive, radnici i službenici ložionice još uvijek prednjače", piše u 201. broju "Virovitičkog lista", koji se pojavio 29. studenoga 1957. godine, u svečanom "blagdanskom" crvenom "ruhu" (crvena "glava" lista!).

        U to vrijeme mjesečno se, prema podacima objavljenim mjesec dana ranije, u kotaru prodavao 112.651 primjerak raznih novina i drugih publikacija. Statistika je govorila da u prosjeku svaki trideseti stanovnik kotara kupuje dnevno po jedan primjerak nekih tiskovina! No, u ovome su tekstu kritizirane komisije za štampu pri Općinskim odborima Socijalističkog saveza čiji je zadatak bio "da brinu i pronalaze načine za širenje štampe u selima i radnim kolektivima". Spominje se i mogućnost da bi novine trebali dobiti i šumski radnici zaposleni kod šumarije ili na šumskim radilištima raznih drvno-industrijskih poduzeća. "O ovima bi trebale voditi brigu i sindikalne organizacije (…) a u cilju širenja prosvjete i kulture takva poduzeća mogla bi izdvojiti iz fondova za prosvjetu stanovite sume i nabavljati štampu svojim šumskim radnicima", zaključak je teksta.

        Vremenom će se "Virovitički list" sve više otvarati prema poduzećima i radnicima, od kojih će neki (PIK, Viržnija…) desetljećima imati svoju stranicu.

        Jedan od prvih koraka u tom približavanju bila je nova rubrika "Radnička tribina", uvedena u lipnju 1960. godine. "U ovoj rubrici koju pokrećemo, donosit ćemo osvrte radnika naših zadruga i poduzeća o problemima njihovih kolektiva tijesno vezanih za vlastite probleme pojedinaca na određenim radnim mjestima. Smatramo da rubrika treba predstavljati tribinu s koje će se čuti glas svakodnevnih pregalaca na poprištu socijalističke izgradnje o onome što je u njihovim kolektivima dobro, a što nije pa se po njihovom mišljenju treba mijenjati nabolje", objašnjen je smisao te rubrike, u kojoj su prvi "gosti" bili Justina Ružak i Ivan Dijak, radnici u svinjogojstvu SRZ "Nikola Demonja" iz Brezika.

        Svi u kolektivima i zadrugama ipak nisu bili svjesni važnosti "štampe" pa je bilo i slučajeva kao što je onaj opisan u broju 213 od 2. ožujka 1958. kada je u jednoj od zadruga otkazana pretplata. "Rukovodstva nekih zadruga (…) izgleda ne znaju važnost novina (…) Drug Bosanac (Nikola Bosanac, predsjednik Zadružnog saveza) u tom je pogledu učinio ovu usporedbu: traktor u zadruzi nitko ne šteti. On se upotrebljava za sve i sva, često zbog nepažnje dolazi do većih kvarova i opravaka i onda nitko ne žali novac. A kada su u pitanju novine, onda to predstavlja "veliki" izdatak, mada dvadesetak tisuća, koliko bi svaka zadruga lako mogla dati za štampu (…) ne predstavlja gotovo nikakav izdatak, dok je selo dobilo veliku korist", piše "Virovitički list", 2. ožujka 1958. godine.

Slavica Bakić-Gazdek