Što dalje?

        Dnevni događaji teku svojim tokom. U našem jevnom životu odigravaju se razni prizori i sve izgleda, da se živi od danas do sutra. Do danas nitko nije ozbiljno stavio pitanje, što ima dalje da sljedi?
        U ovo par posljednjih godina digla i proširila se narodna svijest jako, zato nije bilo moguće uskrisiti stare narodne stranke. Koja je svoju ulogu tužno i ružno odigrala! Pa dali njoj novo ime, pa i stranka napredka, ona nema oslona u našem narodu, jer su prošla vremena, kada se je politika dirigirala sa Markova trga. Sada politiku određuje narod , makar i nije on dirigent, ali neće više da igra onako, kako se odozgora svira.
        Stoga su u posliednje vrijeme padale vlade i banovi kao kruške. Od godine 1903. ovamo palo ih je pet! Dakle svake poldruge godine po jedna. To nam u neku ruku laska, a i nadali smo se uvjek nešto boljega, ali obratno se dogodilo. Dolazi sve gore i gore i mi nemamo od toga ništa drugo, nego da zemlja od ono malo naših prihoda, što nam Mađari dobace, mora plaćati masne mirovine. Vlade i banovi padaju, ne zato jer to Hrvati žele i hoće jer to zahtjevaju narodni interesi, nego jer to hoće Beč i Pešta, a naši intriguanti samo pomažu, da zasjednu na njihova mjesta, pa onda na račun naroda obskrbe sebe i svoje.
        Kako izgleda i svi znaci pokazuju, pasti će naskoro i sdanja vlada, jer su se oni koji žele, da zajaše na njihova mjesta, pobrinuli u Pešti i Beču da je tamo onemoguće, a mi smo deveta briga. I tako to ima ići dalje, da nitko ozbiljno i ne misli, što će iz toga izaći.
        Po našem mnienju razvija se u narodu neka apatija, u inteligenciji neki nehaj, a u činovništvu pretorijanstvo i najgadnije štreberstvo. Danas služi ovoj vladi, sutrra sasma protivnoj, a to bolje mogu glupani ipodlaci, pa su takovi isplivali na površinu i zapremili važna mjesta u našoj upravi. Takovim je ljudima samo napredak u rngu, karijera, vazda pred očima, pa se ne stide ni jednoga sredstva, da svoj lični ideal postignu. Za volju časti i vlasti – objesiti će svoga oca! Eto to je uspjeh intriguanstva i rušenja vlade i banova.
        Zato moramo iskreno reći, da sva naša politika nije narodna politika, nego bezglavo spletkarstvo domaćih izroda, koji Beču i pešti služe kao pusto oružje. Zato bi morali najprije postati narod sviestan onoga što hoće i može, i sliedeći neki stalni pravac u svemu javnom životu, raditi na tome, da postanemo sređeni i zdravi. Svoju politiku da vodimo u skladu sa našim dobrom, a intriguane, štrebere i podlace, da isključimo iz javnoga društva, pa ćemo imati ne samo penzija, nego i dobra – slobode!
Tako je pisao Hrvat broj 42. dne 15. listopada 1911. (Gm Vtc – D. S.)


Jedan zaboravljeni grob.

        Razgledavajući našim Removačkim grobljem nailazimo na grobove mnogih naših domaćih valjanih i nevaljanih građana, za svakoga imademo po nekoliko mili uspomena, a za sve skupa jednu jednaku želju: Pokoj vječni daruj im Gospodine!
        O svakom gotovo grobnom humku dala bi se napisati cijela historija, negđe više, negđe manje zanimljiva. Hodajući grobljem u nama se bude mile uspomene na dragoga pokojnika, koji nam je bio vjeran drug i prijatelj ili lučonoša narodne prosvjete kao neprežaljeni pjesnik Sane Kurjaković, dr. Ivan Matić, Gjuro Žakić i drugi. Bolno nas se doima grob onih triju mladih sirotica, što zaglaviše u našem ribnjaku. Kod jednog groba zaustavljamo se dugo i kao da nam neki nutarnji nagon neda, da kročimo dalje: Tu leži najveći, najradiniji sin grada Virovitice Pavao Rohrbacher. Tu leži čovjek koji je učinio više dobra Virovitici, nego mi svi skupa njegovi vršnjaci, i oni, koji su ga prezirali. A učinio bi jošte sto puta više, da mu nisu rad ometali oni, koji su tada krojili sudbinu našega grada i sjedili na narodnoj grbači.
        Uzmimo samo njegov predlog za javnu rasvjetu. Za podignuće električne centrale našao podesnoga poduzetnika, ali nije našao razumijevanja kod naših domaćih ljudi. Da su oni tu njegovu ponudu prihvatili imali bi danas električnu centralu badava, tako ćemo ju morati za skupe novce kupiti.
        On je bio otac i stvoritelj našega “Okrilja” Vinogradarske udruge, mljekarske udruge, koje potonje su propale, jer je nestalo Njega, koji je svojom požrtvovnošću i žrtvama sve to podržavao.
        Kada je naš narod morao voziti svoje žito na meljavu u Novi Grac na Dravu ili čak preko u Magjarsku, doskoči pok. Rohrbacher tome zlu i sagradi uz mnogo žrtava i muke najmoderniji paromlin, kome na daleko nije bilo ravna.
        Ljudi zidali kuće od blatnog cigla ili ih nabijali zemljom i pokrivali slamom, jer do pečene cigle i crijepa nisu mogli doći. Imao je doduše vlastelin malu ciglanu ali je pravio ciglu samo za sebe. Pok. Rohrbacher i tome je doskočio, te sagradio veliku i najmoderniju ciglanu, koja je proizvađala izvrsnu ciglu i crijep.
        Njegovim nastojanjem i izdašnom potporom utemeljen je naš list, koji može s ponosom naglasiti, da se među osnivačima nalazio i veliki naš vladika Strosmajer.
        I mnogu suzu sirotinji On je utro. Nije bilo nužde, gdje nebi bila među prvima Njegova ruka pomoćnica.
        O njegovom plemenitom radu za naš grad i bližnjega svoga, dala bi se napisati čitava velika knjiga.
        A šta smo mi za čast njegove uspomene učinili? Ništa! Dok drugim manje vrijednim dajemo ulice na spomen. Ako je tko zaslužio vidljiv spomen, to ga je u Virovitici najviše zaslužio pok. Pavao Rohrbacher, zato bi bilo skrajnje vrijeme da se u tom pogledu nešto učini. Da se na kući, gdje je rođen postavi spomen ploća, da se ulica od gosp. Pavlata do MIlanovca nazove ulicom Pavla Rohrbachera, jer samo: narod koji mrtve štuje, na prošlosti budućnosti si snuje!
        SLAVA PAVLU ROHRBACHERU!
Tako je pisao Virovitički hrvatski glasnik broj 46., dne 1. studenoga 1930. (Gm Vtc D. S.)


Domaće vijesti.

Podružnica “Bata”.
        Ova glasovita svjetska tvornica obuće uređuje u kući g. Jos. Mihaljevića trgovinu obuće. Dućan i nuzprostorije biti će najmodernije uređene. Predgradnja je povjerena našen domaćem građevnom poduzetniku g. Rajmundu Gregoru. Ovo sve imade do 1. siječnja biti gotovo.

Neda mu đavo mira.
        Kako smo već javili ziđe g. Hartzer nuz gimnaziju vrlo lijepu kuću, ovo neda mirno spavati g. begoviću, več on ulaže utoke, piše prijave samo da smeta gradnji. U doba velike krize, gdje tolike sirote žele zarade taj ih čovjek žali tjerati iz gradnje. Ovo je vrlo žalosno, jedino je dobro to da ga naše vlasti ne slušaju i netreba da ga slušaju u korist onih koji kod ove gradnje sada u najgore doba zarađuju ljep novac. Da ali sit gladnom ne vjeruje, pa bi bio Begović najsretniji, da se ta gradnja obustavi i to samo zato što je on ne izvađa.
Tako je pisao Virovitički hrvatski glasnik, broj 50. dne 30. studenoga 1930. (Gm Vtc D.S.)