Nevidljiva strana novinarskog posla

        U 718 broju "Virovitičkog lista" od 28. kolovoza 1970. godine otisnut je zanimljiv tekst Ljubomira Vajsa koji je, kako sam piše, "pokušao upoznati onu drugu, nevidljivu stranu u stvaranju nekog lista ili radio-emisije". Tako se našao u Novinskoj i radio-informativnoj ustanovi Virovitica, izdavaču "Virovitičkog lista" i vlasniku Radio Virovitice.

        "Pogledao sam oko sebe: četiri oveće prostorije, foto-laboratorij, arhiv, desetak radnih stolova, na ponekom pisaća mašina; na većini njih mnoštvo papira, raznih novina, listova; bez kojih je rad novinara gotovo nemoguć", opisuje, dodajući kako su nedostajali samo - novinari. Oni su, kako mu je objasnila "djevojka koja radi na administrativnim poslovima" bili na terenu, tražili vijesti, skupljali informacije. U redakciju su stigli tek oko podneva a onda se, piše u tekstu, priređuju skupljeni materijal, telefonski provjeravaju nejasni ili sumnjivi podaci, stiliziraju i korigiraju napisi da bi bili gotovi do 13 sati kada se dostavljaju radio-stanici za emisiju "Virovitičke novosti". "Zanimljiviji i važniji članci i informacije, ako prođu selekciju glavnog i odgovornog urednika, objavljuju se u Virovitičkom listu", piše Vajs.

        Ali on je želio upoznati novinare. I upoznao je te ljude "nemirna pogleda, nervoznih pokreta ruku, ljude izložene zvonjavi telefona, pritisku vremena". "Ni oni nisu pošteđeni od problema i briga. Naprotiv, iz njihove perspektive, problemi, brige i dileme s kojima se susreću tokom svakodnevnog rada, poprimaju veću težinu, nego što se to obično misli", piše autor teksta i zaključuje: "Zabluda je (…) da vijesti same od sebe dolaze u redakciju. Po njih se mora otići, mora ih se sakupiti i obraditi." Prepričavajući ono što je u deset dana doživio, navodi i riječi jednog od novinara, koji je rekao da mu je najgore što mnogi omalovažavaju novinarski rad i prije nego ga upoznaju. Priznaje taj sugovornik da i novinari imaju "određenih slabosti", da su svjesni da list mora biti "angažiraniji i kritičniji" No, problem im je, kaže, što ih je malo pa nemaju vremena posao napraviti kako treba.

        "Da bi napisali argumentiranu kritiku ili izazvali polemiku potrebno je studiozno proučiti situaciju, pažljivo i detaljno provjeriti informacije. Na kraju potrebno je formirati takav zaključak koji neće izazvati buru negodovanja, prepričavanja i različita tumačenja te neku pojavu ili događaj pretvoriti u skandal ili aferu nego će inicirati akciju koja će tu pojavu, ukoliko je negativna, eliminirati. Međutim, čitalac ili slušalac ne pita za vremensku oskudicu, za loše ili lijepo vrijeme, za zatvorenost izvora informacija, za radno vrijeme novinara. On opravdano želi, ponekad i zahtijeva, vijest odgovarajuće vrijednosti: tačnu, provjerenu, aktualnu ili bar aktualiziranu, potpunu. Ne pomišlja se da je do takve vijesti teško, ponekad i nemoguće, doći", citira Ljubomir Vajs svoga neimenovanog sugovornika i na kraju teksta zaključuje: "Novinar mora biti uporan, prirođene radoznalosti is trpljivosti. I kada je umoran zna da se nikada ne događa da se ništa ne događa. Zato i dalje pita."

Slavica Bakić-Gazdek