Stalni postav muzeja:

arheološka zbirka
povijesna zbirka
etnografska zbirka
likovna zbirka Branislava Glumca

Uz 50-u obljetnicu Gradskog muzeja

        Uz predmete stare tradicijske seoske kulture, koji se čuvaju u muzeju, etnolozi bilježe i sjećanja o nekadašnjem životu na selu, gospodarstvu, kućama, poslovima, običajima. Katkada se nađe i poneko vičan pisanju, s dobrim pamćenjem i željom da se sačuvaju zapisi o tome kako se nekad radilo i živjelo. Tako i naš muzej ima jednu pravu spisateljicu Janu Roginić Tovarović, rodom iz sela Rušana, koja nam već godinama donosi stotine stranica svojih bilježaka. Nedavno smo dobili i ovaj opis o lanu, koji donosim u originalnom obliku:

"LAN

        Lan - to vam je kvalitetna tekstilna biljka ili rušanski, dobra biljka. Dok sam ja bila djevojčica, to vam je u Rušanima, svaka žena imala skoro posijano. Slog lana i slog konoplje. Taj slog bi vam bio od 5 - 10 koraka širok i petnaestak metara dugačak. Tako od prilike znam da je to bio lijepi slog, iliti komad. U proljeće, kad je taj lan cvao, niste se mogli nagledati ljepote tog lanika. Kad cvate, ta prekrasna nježna, plava boja, kao da gledate u nebeski svod ili more s nekog brijega. Tako isto, kada cvate uljana repica, ona za promjenu, je lijepi žuti cvijet, nježan, malih latica. Lanu se svaka žena veselila. Lan se čupa, kada su mu sjemenke zrele, kad dobiju boju zlata. Lan se počupa sa korijenom, sveže sa sitnim malim lanom (ama, to su Vam one male, sitne stabljičice). Njih onako desetak išćupate i sa njima s njima se veže ručica lana, onako koliko možete obaviti lagano s obadvima rukama. To je bila kao mjera za tu jednu ručicu. A takvih ručica se je 20 komada vezalo s pojasom od rogože, i to se zvalo 1. močilnica. Tih močilnica su žene znale načupati 10 - 15 kom. Kada se lan počupa, pa kada se doma, još u štaglju dobro osuši, onda se ove glavičke (kazalo se u Rušani), sjemenke stuku. Metnu se na klup, gdje smo prali rublje ili na široku dasku. Metne se na tu dasku i s drvenom praljkom se otuče sjeme.

PLAVETNI LAN

       
Lana se isto kao i konoplju potapalo u vodu i ostavljalo po nekoliko dana. Samo što je od lanenog vlakna bilo puno ljepše platno. Postojale su košulje koje su bile sašite lan po lanu. Sjećam se da su tetka Ruža Župina što su bili udati za Ivana Ivinog baš jedanput došli mojoj mami nešto pitati. Oni su imali na sebi lijepe, nove, vezene košulje. Još moja mama, onako gledaju u nju, a ona se nasmije i kaže: "Gle seko Julo, to su košulje lan po lanu", a onda ćeju moja mama: "Pa vidim da su nove novcate, ali nisam odma opazila". Te su košulje bile lijepe, rukavi i košulja su dolje vezene s crvenim mavezom. Onako ko ne daju se speglati, malo je oštrije platno nego od pamuka. Ali sam čula tetku Ružu, da kažu kako ih je lagano nosit. Što bi se danas reklo nije najlon nego je to materijal, danas bi se reklo, koji je prozračan. Moja su mama i majka svake godine sijale jedan slog lana i jedan slog konoplje, ali se ne sjećam da su moja mama preli povjesma od lana. To su valjda u jesen prodali, a kudilje su prele i od lana i od konoplje. Tkale su svake godine za ponjave, otarke, za vreće. Pamuk se kupovao, sad mislim da su povjesma prodali i kupili pamuk i crveni mavez. A kudilje, što se s grebenom izvuklo iz povjesma, bila, eto, puna polica u komori. Od lanenog se je povjesma (rekle su žene, baš je lijepo ko krtina mesa) prelo konce za šivati iglom."

Priredila mr. Danica Draganić